Moj najhrabriji rođendan: Kako sam postala vatrogaskinja na jedan dan
“Mama, hoćeš li mi obećati da ćeš mi donijeti vatrogasnu kacigu kad se vratiš?” pitala sam tiho, dok sam ležala na bijelom bolničkom krevetu, gledajući kroz prozor kako kiša pada po sivim krovovima Sarajeva. Mama me pogladila po kosi, a oči su joj bile crvene od neprospavanih noći. “Obećavam, Lejla. Sve što poželiš za tvoj rođendan.”
Imala sam pet godina i već sam znala što znači riječ “leukemija”. Znala sam i što znači kad mama šapće tati u hodniku, misleći da ne čujem: “Samo da izdrži još malo…” Ali ja nisam htjela biti samo bolesna djevojčica. Htjela sam biti hrabra, kao vatrogasci koje sam gledala na televiziji dok spašavaju ljude iz požara.
Tata je dolazio svako jutro s osmijehom, noseći mi crteže koje je moj stariji brat Emir pravio kod kuće. “Pogledaj, Lejla, nacrtao te kao vatrogaskinju!” pokazivao bi mi papir na kojem sam imala crvenu kacigu i crijevo iz kojeg šiklja voda. “Jednog dana, to ćeš stvarno biti!”
Ali ja nisam mogla čekati “jednog dana”. Moje vrijeme bilo je sada, svaki dan važan kao cijeli život. Kad su mi doktori rekli da ću rođendan provesti u bolnici, srce mi se steglo. Nisam htjela tortu ni balone, samo vatrogasnu kacigu i priliku da budem dio njihove ekipe.
Noć prije rođendana nisam mogla spavati. Slušala sam kako kiša lupa po prozoru i zamišljala kako trčim kroz plamen, spašavam plišane medvjediće iz izmišljenih požara. Ujutro su mama i tata došli s velikom kutijom zamotanom u crveni papir. “Sretan rođendan, Lejla!” povikali su. Ruke su mi drhtale dok sam otvarala poklon. Unutra je bila prava vatrogasna kaciga – crvena, sjajna, s natpisom “Lejla” na prednjoj strani.
Ali to nije bilo sve. U sobu je ušao čovjek u uniformi vatrogasca – visok, s brkovima i toplim osmijehom. “Zdravo, mala kolegice! Ja sam Dario iz Vatrogasne brigade Sarajevo. Čuo sam da si ti naša najmlađa buduća vatrogaskinja. Hoćeš li nam pomoći danas?”
Nisam mogla vjerovati. Mama je plakala od sreće, a tata je pokušavao sakriti suze iza fotoaparata. Dario mi je pružio ruku i rekao: “Imamo malu vježbu ispred bolnice. Treba nam tvoja pomoć da spasimo jednog posebnog medu!”
Obukli su mi mali vatrogasni prsluk i stavili kacigu na glavu. Osjećala sam se snažno kao nikad prije. Ispred bolnice čekalo me pravo vatrogasno vozilo, a oko njega su stajali vatrogasci i medicinske sestre koje su pljeskale i navijale.
“Lejla, vidi!” povikala je sestra Amra i pokazala na prozor iznad ulaza gdje je stajao moj plišani medo, privezan konopcem. “Medo je u opasnosti! Hoćeš li ga spasiti?”
Dario me podigao i zajedno smo držali crijevo iz kojeg je šikljala voda prema prozoru. Svi su vikali: “Bravo, Lejla!” Osjećala sam se kao prava junakinja dok smo “gasili požar” i spašavali medu.
Kad smo ga napokon spustili na sigurno, svi su zapljeskali. Mama me zagrlila tako jako da nisam mogla disati. “Ti si naša mala heroina,” šapnula mi je.
Taj dan bio je najljepši u mom životu. Nisam razmišljala o bolnici ni o lijekovima, samo o tome kako sam bila dio nečega velikog. Vatrogasci su mi dali medalju s natpisom “Najhrabrija djevojčica Sarajeva”.
Kasnije sam sjedila u krevetu s kacigom na glavi i gledala kroz prozor kako se oblaci razilaze. Emir je došao i donio mi još jedan crtež – ovaj put cijela naša porodica kao vatrogasci.
“Lejla,” rekao je tiho, “kad ozdraviš, bit ćemo pravi tim!”
Pogledala sam ga i nasmijala se kroz suze. “Možda neću uvijek biti jaka kao danas… ali znam da nisam sama.”
Ponekad se pitam: Što znači biti hrabar? Je li to kad se ne bojiš ili kad se boriš unatoč strahu? Možda će mi neko od vas pomoći da pronađem odgovor.