Muž me optužio za prevaru i ostavio s našom bebom: Nikada se nije osvrnuo
“Ne laži mi, Amra! Znam da nije moje dijete!” vikao je Emir dok je tresao moj mobitel pred mojim licem. Njegove oči, nekad tople i pune nježnosti, sada su bile hladne i ispunjene sumnjom. Naša mala Lejla plakala je u kolijevci, a ja sam pokušavala zadržati suze, ne želeći joj prenijeti strah koji me paralizirao.
Sve je počelo prije mjesec dana, kad sam rodila. Pripremali smo se za dolazak bebe kao i svaki drugi par – Emir je sam sastavljao krevetić, bojao zidove u svijetlo žuto, birao zavjese s medvjedićima. Moja mama, Senada, dolazila je svaki dan donositi juhu i savjete koje nisam tražila. “Amra, pazi da ti muž ne ostane gladan, znaš kakvi su muškarci,” šaptala bi mi dok bi prala suđe. Smijala sam se tada, misleći da je sve pod kontrolom.
Ali Emir se promijenio. Prvo su to bile sitnice – kasno bi dolazio kući, šutio za stolom, izbjegavao pogledati me u oči. Onda je jedne večeri, dok sam uspavljivala Lejlu, pronašao poruku od mog prijatelja iz srednje škole, Damira. “Čestitam na bebi! Ako što trebaš, tu sam.” Ništa više od toga. Ali Emir je poludio.
“Zašto ti Damir piše? Šta on ima s tobom?” pitao je kroz zube.
“Emire, znaš da smo samo prijatelji. Nikad nije bilo ništa između nas.”
“Ne laži! Sve žene lažu!”
Te riječi su me zaboljele više nego bilo koja uvreda. Nisam znala kako mu dokazati da ga nisam prevarila. Nije htio ni čuti za DNK test. “Neću ja da mi selo priča kako sam išao na testiranje! Svi će znati da sumnjam u ženu!”
Moja sestra Mirela pokušavala je razgovarati s njim. “Emire, Amra te voli. Pogledaj Lejlu – ista si ti!”
Ali on nije popuštao. Počeo je spavati na kauču. Jednog jutra, dok sam mijenjala pelenu Lejli, čula sam ga kako razgovara s majkom na telefonu.
“Mama, ne mogu više ovako. Ne vjerujem joj. Svi mi govore da sam budala ako ostanem.”
Njegova majka Azra nikad me nije voljela. Uvijek je nalazila zamjerke – previše sam tiha, ne kuham dovoljno dobro sarme, nisam iz “dobre” porodice. Sada je imala priliku da me izbaci iz njegovog života.
Nakon tog razgovora, Emir je spakovao svoje stvari. “Odlazim kod mame dok ne odlučim šta ću dalje,” rekao je hladno.
“Emire, molim te… Ne ostavljaj nas,” jecala sam.
Nije se ni okrenuo.
Dani su prolazili u magli. Mama mi je donosila hranu i pokušavala me tješiti: “Muškarci su slabi na priče sa strane. Proći će ga to.” Ali nije prošlo. Emir se nije javljao. Nije pitao za Lejlu, nije slao novac, ništa.
Jedne noći, kad je Lejla imala visoku temperaturu, morala sam sama trčati do Hitne pomoći. Doktorica me pitala gdje je otac djeteta. Nisam znala šta da kažem pa sam slagala: “Na putu je.”
Mirela mi je pomagala koliko je mogla, ali i ona ima svoju djecu i muža koji ne voli da previše vremena provodi kod mene. “Znaš kakav je Jasmin… Ljubomoran je na sve što nije pod njegovom kontrolom,” šaptala bi dok bi mi donosila pelene.
Počela sam tražiti posao jer novca nije bilo dovoljno ni za pelene ni za račune. Prijavila sam se za posao u lokalnoj pekari. Gazda Zoran me gledao sumnjičavo: “Imaš malu bebu… Kako ćeš raditi noćnu smjenu?”
“Moram… Nemam izbora,” odgovorila sam tiho.
Prva smjena bila je pakao – Lejla je plakala cijelu noć kod mame, a ja sam plakala u skladištu između dvije smjene kifli i bureka.
Jednog dana srela sam Emira na pijaci. Bio je s majkom Azrom. Pogledao me kao stranca.
“Emire… Hoćeš li vidjeti Lejlu? Tvoja je kćerka…”
Azra ga je povukla za rukav: “Nemoj gledati tu ženu! Ona te osramotila!”
Emir nije rekao ništa. Samo je okrenuo glavu.
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Lejlu kako diše i pitala se: Šta ako nikad ne bude imala oca? Šta ako nikad ne sazna istinu?
Mjeseci su prolazili. Naučila sam biti sama. Naučila sam mijenjati gume na autu, popravljati bojler i praviti najbolju pitu u pekari. Ljudi su počeli pričati – jedni su me žalili, drugi ogovarali: “Vidi je, muž joj otišao… Ko zna šta je radila.” Neki su mi nudili pomoć iz sažaljenja, ali ponos mi nije dao da prihvatim.
Jednog dana Mirela mi je donijela koverat: “Stiglo ti nešto iz općine.”
Otvorila sam ga drhtavim rukama – bio je to poziv na sud zbog alimentacije. Emir se konačno javio – ali ne meni, nego sudu.
Na ročištu me nije ni pogledao. Njegov advokat tražio je DNK test.
Rezultati su bili jasni: Lejla je njegova kćerka.
Emir nije došao po nju niti pitao kako smo.
Sada sjedim na balkonu dok Lejla spava i pitam se: Kako čovjek može tako lako zaboraviti vlastito dijete? Jesam li ja kriva što sam vjerovala pogrešnom čovjeku ili što sam pokušala spasiti ono što se spasiti nije moglo?
Šta vi mislite – može li se povjerenje ikada vratiti nakon ovakve izdaje? Da li ste vi ikada morali birati između ponosa i ljubavi?