Jesam li zaista bila ta zla svekrva?
“Zašto ti uvijek moraš sve znati bolje, Marija?” riječi moje snahe Ivane odzvanjale su mi u ušima dok sam sjedila sama za kuhinjskim stolom, gledajući kroz prozor na dvorište gdje su se moje unuke igrale. Bilo je to prije nekoliko godina, ali osjećaj hladnoće koji je tada prošao kroz mene još uvijek nije nestao. Nikada nisam željela biti ona zla svekrva iz viceva i priča, ali čini se da sam upravo to postala u očima svoje snahe.
Moj sin, Tomislav, bio je moja radost. Nakon što mi je muž Ante preminuo od iznenadnog infarkta, Tomislav je bio moj oslonac. Kad je doveo Ivanu kući, bila sam sretna što će napokon imati nekoga tko ga voli. Ali od prvog dana osjećala sam da joj smetam. “Marija, hvala što ste skuhali ručak, ali mi ćemo jesti kasnije,” govorila bi s osmijehom koji nije dopirao do očiju. Pokušavala sam pomoći, nudila se čuvati djecu, ali uvijek bi našla izgovor da ne trebam dolaziti.
Jednom sam došla nenajavljeno jer sam čula da je mala Lana bolesna. Ivana me dočekala na vratima s podignutom obrvom: “Marija, stvarno nije bilo potrebe. Sve je pod kontrolom.” Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj obitelji. Povukla sam se, uvjerena da je bolje ne smetati.
Godine su prolazile. Vidjela bih unuke samo na rođendanima ili kad bi Tomislav inzistirao da dođu kod mene na ručak. Ivana bi sjedila sa strane, tipkala po mobitelu ili razgovarala s prijateljicama preko videopoziva. Nikada nije tražila moj savjet, nikada nije pitala kako sam. Počela sam vjerovati da sam zaista previše nametljiva, pa sam se povukla još više.
Ali sada, kad je Tomislav ostao bez posla i Ivana mora raditi duže smjene u bolnici, odjednom me zove svaki drugi dan. “Marija, možeš li pokupiti Lanu iz vrtića? Marija, možeš li ostati s djevojčicama dok ja ne dođem s posla?” U njezinom glasu više nema one hladnoće, ali osjećam gorčinu u sebi. Godinama nisam bila dovoljno dobra, a sada kad im treba pomoć, očekuje da sve zaboravim.
Jednog dana, dok sam spremala juhu za djevojčice, Lana me upitala: “Bako, zašto ti ne dolaziš češće kod nas?” Pogledala sam je i srce mi se steglo. “Zlato moje, baka nije znala da vas smije posjećivati kad poželi.” Lana je slegnula ramenima i nastavila crtati.
Te večeri Ivana je došla po djevojčice. Sjela je za stol dok su one trčale po stanu. “Marija, znam da možda misliš da te nisam željela blizu…” počela je tiho. Nisam znala što reći pa sam šutjela. “Nisam imala najbolja iskustva sa svojom svekrvom. Bojala sam se da će se povijest ponoviti. Ali sad vidim koliko nam zapravo trebaš.”
Osjetila sam suze u očima. “Ivana, nikada nisam htjela biti teret. Samo sam željela biti dio vaše obitelji.”
Pogledala me iskreno prvi put nakon dugo vremena. “Možda možemo pokušati ispočetka?”
Nisam znala što reći. S jedne strane, srce mi je pjevalo od sreće što me napokon vidi kao saveznika, a ne neprijatelja. S druge strane, osjećala sam ljutnju zbog svih tih godina izgubljenih u nesporazumima i šutnji.
Sljedećih tjedana češće sam viđala unuke. Vodila sam ih u park, pekla kolače s njima i pričala im priče o djedu Anti kojeg nisu imale priliku upoznati. Osjećala sam kako se zidovi polako ruše.
Ali nije sve išlo glatko. Jednog dana Ivana je došla po djevojčice ranije nego inače i zatekla me kako ih učim moliti prije jela. Pogledala me oštro: “Marija, znaš da Tomislav i ja nismo vjernici. Ne želim da im namećeš svoja uvjerenja.” Osjetila sam kako mi lice gori od srama i tuge.
“Oprosti, Ivana,” rekla sam tiho. “Samo sam htjela podijeliti ono što je meni važno.”
“Znam,” uzdahnula je i sjela kraj mene. “Samo… teško mi je balansirati sve ovo.”
Tada sam shvatila – obje smo bile ranjene svojim prošlim iskustvima i strahovima. Možda smo predugo čekale da si pružimo ruku.
Sada, dok gledam svoje unuke kako crtaju po stolu i slušam Ivanu kako razgovara s Tomislavom o svakodnevnim problemima, pitam se: Jesam li zaista bila ta zla svekrva ili smo jednostavno bile dvije žene koje su se bojale biti povrijeđene? Može li se povjerenje izgraditi nakon godina šutnje i nesporazuma? Što vi mislite – vrijedi li pokušati ponovno ili su neke rane preduboke?