Na raskršću srca: Ivanova borba između vjernosti i iskušenja
“Ivan, gdje si bio sinoć?” Marijin glas me probudio iz polusna, a srce mi je preskočilo. Pogledao sam je, stajala je na vratima spavaće sobe, kosa joj je bila raščupana, a oči crvene od suza. U tom trenutku, znao sam da više nema povratka. “Bio sam s dečkima na pivi, znaš već kako to ide…” slagao sam, gledajući u pod. Osjetio sam kako mi se grlo steže, a ruke lagano tresu. Nikad prije nisam lagao Mariji, barem ne ovako ozbiljno.
Sve je počelo nekoliko mjeseci ranije, sasvim nevino. Lana je došla raditi u naš ured u Sarajevu. Bila je duhovita, pametna i uvijek spremna pomoći. Prvi put kad smo ostali sami nakon radnog vremena, pričali smo o svemu – od djetinjstva u Mostaru do frustracija zbog politike i svakodnevnih problema. Osjetio sam da me razumije na način na koji me Marija već dugo nije razumjela. Nisam ni primijetio kad su naši razgovori postali češći, poruke sve intimnije, a pogledi duži.
Jedne večeri, nakon napornog dana, Lana me pozvala na kafu. “Hajde, Ivane, zaslužili smo malo odmora od svega ovoga,” rekla je uz osmijeh koji mi je bio previše poznat. Otišli smo u mali kafić na Grbavici. Smijali smo se, pričali o svemu i ničemu. Kad me dotakla po ruci dok se smijala nekoj mojoj šali, osjetio sam trnce kroz cijelo tijelo. Znao sam da prelazim granicu, ali nisam mogao stati.
Te večeri kasno sam došao kući. Marija je već spavala. Gledao sam je dok je mirno disala i osjećao krivnju koja mi je parala dušu. Sljedećih dana pokušavao sam biti bolji muž – donosio joj cvijeće, pomagao oko djece, kuhao večeru. Ali svaki put kad bih primio poruku od Lane, srce bi mi poskočilo.
Jednog petka Lana me zamolila da joj pomognem oko nekog projekta. Ostali smo u uredu do kasno. Kiša je padala, a grad je bio pust. “Ivane, jesi li sretan?” pitala me iznenada. Zatekao sam se. “Ne znam… valjda jesam,” odgovorio sam izbjegavajući njen pogled.
“Zaslužuješ biti sretan,” šapnula je i približila se. Osjetio sam njen dah na svom licu. U tom trenutku sve moje odluke, svi moji principi su nestali. Poljubio sam je. Taj poljubac bio je početak kraja svega što sam gradio godinama.
Narednih tjedana živio sam dvostruki život. Kod kuće sam bio otac i muž, a na poslu netko drugi – netko tko skriva poruke, briše pozive i laže na svakom koraku. Marija je postajala sve sumnjičavija. Počela je ispitivati gdje idem, s kim se viđam, zašto kasnim. Djeca su osjećala napetost u zraku.
Jedne večeri dok smo večerali, sin Luka me upitao: “Tata, zašto si stalno tužan?” Pogledao sam ga i osjetio kako mi suze naviru na oči. Nisam znao što reći.
Marija me gledala dugo i tiho rekla: “Ivane, ako imaš nešto za reći, reci sada.”
Nisam mogao izdržati više. Sve sam priznao – svaki susret s Lanom, svaku poruku, svaki poljubac. Marija je plakala satima. Vika je probudila susjede; njena sestra Ana došla je iste noći da bude uz nju.
“Kako si mogao? Nakon svega što smo prošli zajedno? Nakon rata, nakon što smo gradili ovaj dom iz ničega!” vikala je Ana dok me gurala prema vratima.
Otišao sam kod prijatelja Damira u Novi Grad. Ležao sam na kauču i zurio u strop satima. Damir mi je donio pivo i rekao: “Brate, nisi prvi ni zadnji koji je pogriješio… ali sad moraš odlučiti što želiš od života.” Nisam znao odgovor.
Sljedećih dana pokušavao sam razgovarati s Marijom. Nije mi otvarala vrata. Djeca su bila kod njezinih roditelja u Zenici. Lana mi je slala poruke: “Jesi li dobro? Nedostaješ mi.” Nisam odgovarao.
Na poslu su svi znali da nešto nije u redu. Lana mi je prišla u hodniku: “Ivane, ne moraš biti sam…” Ali ja sam znao da više ne mogu nastaviti tako.
Jedne subote otišao sam pred Marijinu zgradu s buketom ruža i molio je da mi oprosti. Plakao sam pred cijelim ulazom dok su prolaznici šaptali i gledali me sažaljivo.
Marija mi je otvorila vrata tek nakon sat vremena. Bila je iscrpljena, ali dostojanstvena.
“Ivane,” rekla je tiho, “možda ću ti jednog dana oprostiti… ali nikad više neću moći vjerovati kao prije.”
Otišao sam kući slomljen. Dani su prolazili sporo; posao mi više nije bio važan; Lana se ubrzo prebacila u drugi ured.
Ponekad sjedim na balkonu i gledam svjetla Sarajeva kako trepere u noći i pitam se: Je li moguće ponovno izgraditi povjerenje kad jednom pukne? I gdje prestaje ljubav, a počinje navika?
Što biste vi učinili da ste na mom mjestu? Može li se ljubav spasiti kad jednom povjerenje nestane?