Nisam Prošetala Do Oltara: Izdaja Ispod Vlastitog Krova
“Milice, možeš li mi reći zašto je naša adresa na oglasu za prodaju stanova?” – glas moje najbolje prijateljice Ivane tresao se kroz slušalicu. U tom trenutku, dok sam sjedila za stolom prekrivenim uzorcima pozivnica i katalogom vjenčanica, svijet mi se srušio pod nogama.
“Šta pričaš, Ivana? Kakav oglas? To je greška, sigurno je greška!” – pokušala sam se nasmijati, ali glas mi je zadrhtao. U meni je rastao osjećaj nelagode koji nisam mogla ignorirati.
Nisam ni spustila slušalicu, a već sam zvala Marka. “Marko, znaš li ti nešto o tome da je naš stan na prodaju?”
S druge strane tišina. Pa onda: “Milice, hajde da pričamo kad dođem kući. Nije ništa strašno.”
Ali već sam znala. Osjetila sam to u njegovom glasu, u toj nervoznoj pauzi koja je trajala predugo. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam čekala da se vrata otvore.
Marko je ušao, izbjegavajući moj pogled. “Milice, molim te, sjedi.”
“Neću sjesti! Reci mi odmah!”
Pogledao je prema prozoru, kao da traži izlaz. “Tata i ja… odlučili smo prodati stan. Tata ima neke dugove, znaš kako je s firmom… Nismo htjeli da te opterećujemo dok traje planiranje vjenčanja.”
“Niste htjeli da me opterećujete? Marko, to je naš dom! To je mjesto gdje smo planirali živjeti nakon vjenčanja! Kako si mogao? Kako ste mogli?!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njim. Nisam htjela biti slaba.
“Milice, molim te… Naći ćemo drugi stan. Sve će biti u redu. Samo nam treba malo vremena.”
“Vrijeme? Marko, ja sam ti vjerovala! Planirali smo život zajedno! Kako ću znati da mi više nikad nećeš nešto ovako sakriti? Kako ću znati da si iskren?”
Nije imao odgovor. Samo je sjeo na rub kreveta i pokrio lice rukama.
Te noći nisam spavala. Mama je primijetila da nešto nije u redu čim sam došla kući.
“Šta se dogodilo, dijete moje?”
“Mama… Marko i njegov otac su prodali stan. Nisam znala ništa o tome. Sve vrijeme dok smo birali zavjese i tanjure, oni su već dogovarali prodaju.”
Mama me zagrlila, a ja sam prvi put zaplakala kao dijete.
Sljedećih dana sve se odvijalo kao u magli. Markova majka me zvala, pokušavala opravdati sina i muža.
“Milice, znaš da su muškarci ponekad nespretni s novcem… Nisu htjeli da te povrijede. Znaš kakva je situacija u zemlji, sve je nesigurno…”
Ali meni su te riječi zvučale kao izgovori. Nije bilo opravdanja za izdaju povjerenja.
Moja sestra Ana bila je bijesna: “Znaš li ti koliko žena kod nas trpi ovakve stvari? Koliko ih šuti zbog djece ili zato što misle da nemaju izbora? Ti nisi dužna nikome ništa! Ako te sada izda, šta će biti za deset godina?”
Pokušavala sam pronaći smisao u svemu. Sjećala sam se dana kad smo Marko i ja prvi put ušli u taj stan – kako smo zajedno birali boju zidova, kako smo se smijali kad smo slagali ormar koji nam se raspao pod rukama.
Sada su svi ti trenuci izgledali lažno, kao scena iz loše sapunice.
Jedne večeri Marko je došao s buketom ruža.
“Milice, molim te… Daj nam još jednu šansu. Obećavam da ću ti sve reći ubuduće. Samo… Tata nije imao izbora. Ja nisam imao izbora.”
Pogledala sam ga i shvatila da više ne osjećam isto. Povjerenje koje jednom pukne, teško se vraća.
“Marko, nije stvar u stanu. Stvar je u tome što si mislio da možeš odlučivati bez mene. Što si mislio da ćeš me zaštititi lažima. Ja ne želim takav brak. Ne želim život u kojem stalno moram provjeravati govoriš li mi istinu.”
Otišao je bez riječi.
Dani su prolazili, a ja sam polako vraćala snagu. Prijateljice su me vodile na kave, mama me tješila, sestra me bodrila.
Jednog jutra probudila sam se s osjećajem mira koji nisam dugo osjetila.
Shvatila sam da nisam prošetala do oltara – ali sam prošetala do sebe.
Možda nisam dobila bajkovito vjenčanje koje sam sanjala, ali sam dobila nešto važnije: naučila sam koliko vrijedim i koliko je važno vjerovati sebi.
Ponekad se pitam: Koliko nas živi u iluziji dok istina ne pokuca na vrata? Koliko puta oprostimo izdaju samo zato što se bojimo biti same?