Noć kad sam izgubila Emu: Ispovijest bake razapete između krivnje i oprosta
“Marija, što si joj dala za večeru?” Ivana je vikala kroz suze, držeći Emu u naručju dok su hitna kola jurila prema KBC-u Osijek. U toj vožnji, svaka sekunda bila je vječnost, a ja sam samo šutjela, stisnutih usana, osjećajući kako mi srce puca. Ema, moja jedina unuka, ležala je blijeda i znojna, a ja sam prvi put u životu poželjela nestati.
Sve je počelo kao obična subota. Ivana i Dario, moji kćer i zet, otišli su na godišnjicu braka u Zagreb, a Ema je ostala kod mene. Imala je sedam godina, vesela, znatiželjna, uvijek spremna na igru. “Bako, hoćemo li gledati crtiće do kasno?” pitala me s onim svojim velikim smeđim očima. “Naravno, ljubavi. Kod bake nema pravila!” nasmijala sam se i zagrlila je.
Nisam ni slutila da će ta rečenica postati moj prokletstvo.
Za večeru sam joj napravila pohane šnicle i krumpiriće, kao što sam uvijek radila svojoj djeci. Ema je pojela sve s užitkom. Kasnije smo gledale crtiće, smijale se i pričale priče o mom djetinjstvu u Slavoniji. Oko ponoći, Ema se požalila na bol u trbuhu. “Bako, boli me jako…”
U početku sam mislila da je to samo prejedanje ili možda nervoza zbog spavanja izvan kuće. Dala sam joj čaj od kamilice i poljubila je u čelo. “Proći će, dušo. Samo malo odmori.” Ali bol nije prolazila. Ubrzo je počela povraćati i drhtati. Panika me obuzela. Nazvala sam Ivanu, koja je odmah krenula prema nama.
Kad su stigli, Ema je već bila polusvjesna. Dario me pogledao s prezirom koji nikad neću zaboraviti. “Kako nisi primijetila da joj nije dobro?”
U bolnici su doktori rekli da je Ema imala tešku alergijsku reakciju na jaje – nešto što nikad prije nije imala. “Jeste li znali za alergije?” pitali su me. Nisam znala. Ivana mi nikad nije spomenula ništa slično.
Te noći, dok sam sjedila sama u čekaonici, osjećala sam kako mi se svijet ruši. Sjećanja su navirala: kako sam čuvala Ivanu kad je bila mala, kako sam uvijek pazila na sve sitnice… Kako sam mogla biti tako neoprezna?
Sljedećih dana nitko nije razgovarao sa mnom. Ivana mi nije odgovarala na poruke. Dario me izbjegavao na hodniku bolnice. Čak ni moj muž Josip nije znao što reći. “Marija, nisi ti kriva… To se moglo svakome dogoditi.” Ali njegove riječi nisu dopirale do mene.
Ema se oporavila nakon nekoliko dana, ali ništa više nije bilo isto. Kad su došli po nju, Ivana mi je samo kratko rekla: “Hvala što si pazila na nju.” U njenom pogledu nije bilo ni trunke zahvalnosti – samo hladnoća.
Tjedni su prolazili, a ja sam živjela u tišini. Više nisam dobivala pozive za rođendane ni obiteljske ručkove. Susjedi su me gledali sažaljivo; znali su što se dogodilo jer se vijest brzo proširila našim naseljem.
Jedne večeri skupila sam hrabrost i otišla do Ivanine kuće. Kucala sam dugo dok mi nije otvorila vrata.
“Ivana, molim te… Znam da si ljuta na mene, ali nisam znala za alergiju. Nikad ne bih namjerno ugrozila Emu!”
Pogledala me kroz suze: “Mama, nisi ti kriva što nisi znala… ali kriva si što nisi poslušala kad ti kažem da paziš na nove namirnice! Toliko puta sam ti govorila da ne eksperimentiraš!”
Osjetila sam kako me riječi paraju iznutra. “Znam… oprosti mi… Ne mogu živjeti s ovim teretom ako mi ti ne oprostiš.”
Dugo smo šutjele. Onda je Ema istrčala iz sobe i zagrlila me oko struka: “Bako, ja te volim!” Suze su mi potekle niz lice.
Ivana je uzdahnula: “Morat ćemo svi naučiti živjeti s ovim… Ali treba mi vremena.”
Danas, mjesecima kasnije, još uvijek osjećam krivnju svaki put kad vidim Emu ili čujem njezin smijeh preko telefona. Ponekad se pitam hoću li ikada sebi oprostiti više nego što će mi oprostiti moja kćer.
Jesam li stvarno bila nemarna ili sam samo žrtva nesporazuma i neizrečenih riječi? Koliko puta u životu pogriješimo iz ljubavi – i možemo li ikada pronaći mir nakon toga?