Zašto si otišao kad sam te najviše trebala? – Moj život između nade i razočaranja

“Ivana, ne mogu više. Odlazim.” Te riječi još uvijek odzvanjaju u mojoj glavi, kao da ih je Dario izgovorio prije pet minuta, a ne prije dvije godine. Stajao je na pragu našeg malog stana u Minhenu, s koferom u ruci i pogledom koji je izbjegavao moj. U naručju sam držala našeg sina, malog Leona, koji je tada imao samo tri mjeseca. “Molim te, Dario… nemoj sada. Ne mogu sama,” prošaptala sam kroz suze, ali on je samo slegnuo ramenima i otišao. Vrata su se zatvorila tiho, ali u meni je odjeknulo kao eksplozija.

Nisam znala što me više boli – njegova hladnoća ili činjenica da sam ostala sama u tuđini, bez ikoga svog. Moja mama, Ankica, zvala me svaki dan iz Osijeka, ali njezine riječi nisu mogle premostiti udaljenost ni ispuniti prazninu koju je Dario ostavio. “Ivana, moraš biti jaka zbog Leona. Znaš da ti mi ne možemo puno pomoći odavde,” govorila bi, a ja bih samo kimnula i sakrila suze.

Prvih nekoliko mjeseci bila sam kao robot. Ustajala bih rano, hranila Leona, pokušavala pronaći posao preko interneta dok je on spavao. Novca je bilo sve manje. Dario se nije javljao, nije slao alimentaciju. Njegova obitelj iz Sarajeva mi je okrenula leđa – svekrva Senada mi je jednom porukom napisala: “Sama si ga otjerala svojom tvrdoglavošću.” Nisam imala snage ni odgovarati.

Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati Leona, zazvonio je mobitel. Bio je to moj brat Tomislav iz Zagreba. “Iva, čuo sam za Darija… Ako trebaš doći doma, dođi. Nije sramota vratiti se kad ti je teško.” Osjetila sam olakšanje, ali i stid. Nisam htjela biti ona koja se vraća kući s djetetom i propalim brakom.

U Minhenu su me susjedi gledali s mješavinom sažaljenja i nelagode. “Jesi li dobro? Trebaš li nešto?” pitala bi me gospođa Marija iz susjednog stana. Zahvaljivala sam joj na svakoj sitnici – na toploj juhi koju bi mi donijela ili na tome što bi pričuvala Leona dok bih išla na razgovor za posao. Ali osjećaj usamljenosti bio je jači od svega.

Jednog dana, dok sam gurala kolica kroz park, prišla mi je Azra, mlada Bosanka koja je također bila sama s djetetom. “Znam kako ti je,” rekla mi je tiho. Počele smo se viđati češće, dijelile smo brige i smijale se sitnicama koje su nam davale snagu da izdržimo još jedan dan.

Najgore su bile noći. Kad bi Leon zaspao, sjedila bih sama u mraku i vrtjela po mobitelu stare slike – nas dvoje na Jadranu, Dario kako drži Leona prvi put u naručju… Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li bila prezahtjevna? Jesam li trebala više šutjeti kad me povrijedio? Ili sam jednostavno bila pogrešna osoba za njega?

Jedne subote odlučila sam nazvati Darija. Ruke su mi se tresle dok sam čekala da se javi. “Halo?” njegov glas bio je hladan i umoran.

“Dario… Leon ima temperaturu već treći dan. Ne znam što da radim. Možeš li barem pitati svoju mamu što da mu dam?”

“Ivana, nisam doktor. Snađi se sama kao i dosad,” odgovorio je bez trunke suosjećanja.

Prekinula sam vezu i zaplakala kao nikad prije. Tada sam shvatila – nema povratka na staro.

Počela sam raditi kao čistačica u jednom hotelu. Nije to bio posao o kojem sam sanjala kad sam završila ekonomiju u Osijeku, ali bio je pošten i omogućio mi da platim stanarinu i kupim Leonu pelene. Svaki dan sam gledala druge žene kako dolaze s posla umorne ali sretne jer ih kod kuće čekaju muževi ili obitelj. Ja sam imala samo Leona i sebe.

S vremenom su se rane počele polako zacjeljivati. Leon je rastao, smijao se sve češće i učio prve riječi na hrvatskom i njemačkom. Azra i ja smo postale nerazdvojne – zajedno smo slavile rođendane naše djece i tješile jedna drugu kad bi nas prošlost stigla.

Ali obiteljski konflikti nisu prestajali. Mama mi je zamjerala što nisam došla kući: “Što će ljudi reći? Da si propala u Njemačkoj?” Svekrva Senada nije htjela ni čuti za Leona: “Nije on više naš.” Tomislav me bodrio: “Iva, ti si lavica!” Ali ponekad ni to nije bilo dovoljno.

Najviše me boljelo što su ljudi oko mene imali toliko predrasuda prema samohranim majkama. U crkvi bi me žene odmjeravale ispod oka; na igralištu bi šaptale kad bih prošla s Leonovim kolicima. Ponekad bih poželjela viknuti: “Nisam ja birala ovakav život!”

A onda sam jedne večeri, dok sam spremala Leona na spavanje, pogledala sebe u ogledalu. Vidjela sam umornu ženu s podočnjacima i slomljenim srcem – ali i majku koja se bori svaki dan za svoje dijete.

Možda nikad neću zaboraviti Darijevu izdaju ni riječi koje su me proganjale: “Zašto si otišao kad sam te najviše trebala?” Ali naučila sam voljeti sebe zbog onoga što jesam – zbog hrabrosti da ostanem kad bi drugi pobjegli.

Ponekad se pitam: Hoću li ikada više moći nekome vjerovati? Ili je povjerenje luksuz koji si više ne mogu priuštiti?