Uvijek sam mislila da imam prijateljicu: Sve dok nisam čula da sam joj bila samo zgodno rješenje
“Znaš, ona ti je meni uvijek bila samo zgodno rješenje kad mi je bilo dosadno ili kad mi je trebao netko za čuvanje djeteta. Ne bih ja s njom nikad išla na more ili joj povjerila nešto stvarno važno.”
Stajala sam iza vrata Ivanine kuhinje, držeći šalicu kave koja se tresla u mojoj ruci. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam mogla vjerovati da to čujem. Ivana, moja najbolja prijateljica od srednje škole, žena kojoj sam povjeravala sve svoje tajne, sada je o meni govorila kao o nekoj usputnoj poznanici, kao o nekome tko joj je samo praktičan.
“Ma daj, Ivana, nemoj tako,” čula sam glas njene šogorice Mirele. “Pa ona ti je uvijek tu kad ti treba.”
“Znam, ali… nije ona tip za ozbiljne stvari. Znaš kako je, uvijek nekako izgubljena, previše emotivna. S njom možeš na kavu i to je to.”
Osjetila sam kako mi se suze slijevaju niz obraze. U tom trenutku, sve naše zajedničke šetnje po Maksimiru, svi razgovori do kasno u noć, svi moji pokušaji da joj budem rame za plakanje kad ju je muž ostavio – sve to odjednom je izgubilo smisao.
Nisam mogla ostati. Izašla sam iz stana tiho, ne želeći da me primijete. Hodala sam ulicama Dubrave kao u transu, pokušavajući shvatiti gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše naivna? Jesam li previše očekivala od ljudi? Uvijek sam vjerovala da su prijateljstva u Hrvatskoj posebna, da su ljudi ovdje topliji, iskreniji nego negdje drugdje. Ali sada… sada sam se osjećala kao potpuni stranac u vlastitom gradu.
Kad sam došla kući, mama me dočekala s pitanjem: “Jesi li gladna?” Pogledala me i odmah shvatila da nešto nije u redu.
“Što se dogodilo, Ana?”
Samo sam sjela za stol i počela plakati. Mama me zagrlila i šutjela. Nije postavljala pitanja, znala je da će sve doći na svoje kad budem spremna.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo Ivana i ja prošle zajedno: kako smo zajedno učile za maturu, kako smo se smijale na Jarunu dok smo pile pivo iz plastičnih čaša, kako smo plakale kad joj je tata umro… Zar je sve to bilo samo površno?
Sljedećih dana nisam joj se javljala. Nisam odgovarala na poruke ni na pozive. Ivana je slala poruke tipa: “Hej, jesi dobro?”, “Fališ mi”, “Ajmo na kavu”. Ali ja nisam mogla. Svaki put kad bih vidjela njeno ime na ekranu, srce bi mi preskočilo otkucaj.
U isto vrijeme, kod kuće nije bilo ništa lakše. Tata je bio nervozan jer mu je firma propala prošle zime i još uvijek nije našao novi posao. Brat Luka se vratio iz Njemačke jer mu tamo nije išlo i sada sjedi doma, igra igrice i svađa se s mamom oko svake sitnice.
“Ana, možeš li ti barem jednom skuhati ručak?” vikala je mama iz kuhinje dok sam ja pokušavala raditi od doma.
“Mogu, ali imam sastanak za pet minuta!”
“Uvijek imaš neki sastanak! A tko će pomoći oko svega ovoga?”
Osjećala sam se kao da me svi vuku na svoju stranu. Prijateljica kojoj više ne vjerujem, obitelj koja se raspada pod pritiskom svakodnevnih problema i posao koji me guši jer šefica očekuje da radim i vikendom.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u sobi i gledala stare slike s Ivanom, odlučila sam joj napisati poruku:
“Ivana, čula sam što si rekla Mireli onaj dan. Ne mogu više biti tvoja rezerva kad ti zatreba netko za kavu ili čuvanje djece. Zaslužujem više od toga. Hvala ti na svemu do sada, ali mislim da nam treba pauza.”
Nisam očekivala odgovor odmah, ali stigao je za par minuta:
“Ana, oprosti! Nisam mislila tako… Bila sam ljuta na Mirelu zbog nečeg drugog i glupo sam pričala. Znaš da mi puno značiš. Molim te, nemoj ovo shvatiti ozbiljno.”
Ali ja sam već shvatila ozbiljno. Predugo sam dopuštala ljudima da me koriste jer nisam znala reći ne. Predugo sam bila ona koja sluša tuđe probleme dok moje nitko ne primjećuje.
Počela sam više vremena provoditi sama – šetnje po gradu bez društva, kino sama sa sobom, vikendi na Sljemenu s knjigom u ruksaku. Prvo mi je bilo teško, osjećala sam se izgubljeno bez stalnog društva i razgovora. Ali s vremenom sam počela uživati u tišini.
Jednog dana srela sam staru poznanicu iz osnovne škole, Lejlu. Sjeli smo na kavu i razgovarali satima – o poslu, o životu u Zagrebu, o tome kako su se ljudi promijenili nakon pandemije.
“Znaš,” rekla mi je Lejla dok smo gledale tramvaje kako prolaze Ilicom, “prijateljstva su kao tramvaji – neki dođu i prođu, a neki ostanu zauvijek u tvom srcu. Najgore što možeš napraviti je ostati na stanici čekajući onaj koji nikad neće doći.”
Te riječi su mi ostale urezane u pamćenju.
Danas više ne tražim potvrdu svoje vrijednosti kroz druge ljude. Naučila sam reći ne kad mi nešto ne odgovara i okružila se ljudima koji me cijene zbog onoga što jesam – sa svim svojim manama i vrlinama.
Ali ponekad se još uvijek pitam: Kako prepoznati tko nam je pravi prijatelj? I koliko puta trebamo oprostiti prije nego što odlučimo otići?