Jesam li stvarno teret svojoj djeci? Moja borba za mjesto u vlastitoj obitelji nakon šezdesete
“Mama, stvarno ne možemo sad o tome…” Ivana je uzdahnula, a ja sam osjetila kako mi se srce steže. Sjedila sam na rubu njezinog kauča, ruke mi drhtale u krilu. “Ali, dijete, ja više ne mogu sama. Znaš da mi je teško penjati se na treći kat, a i doktor mi je rekao da bi bilo bolje da nisam sama…”
Ivana je pogledala prema prozoru, izbjegavajući moj pogled. “Znaš da imamo malo mjesta. Luka radi od kuće, djeca su stalno tu… Ne znam gdje bismo te smjestili.”
Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama i tuge. Nisam tražila luksuz, samo malo sigurnosti, malo blizine. Nakon što je moj muž Ante umro prije četiri godine, moj stan u Travnom postao je prevelik i prehladan. Dani su prolazili sporo, a noći još sporije. Svaki šum u zgradi budio bi me iz sna, podsjećajući me koliko sam sama.
Pokušala sam razgovarati i s Damirom, mojim sinom koji živi u Sarajevu. “Mama, znaš da je Amra trudna, a stan nam je jedva dovoljan za nas troje. Ne znam kako bismo… Možda kad beba malo poraste?”
Uvijek to “možda”. Uvijek to “kasnije”. A ja imam 67 godina i osjećam kako mi vrijeme curi kroz prste kao pijesak.
Nekad sam bila središte njihove svakodnevice. Kuhala sam im omiljene sarme, vodila ih na more u Makarsku, tješila kad bi padali i plakali zbog ogrebanih koljena. Sada, kad bih najviše trebala njihovu blizinu, osjećam se kao višak.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama uz prozor i gledala svjetla Zagreba, nazvala me susjeda Marija. “Jesi dobro? Nisi se vidjela danas na klupi ispred zgrade.”
“Nisam baš najbolje, Marija. Djeca… ne žele da živim s njima. Kažu da nemaju mjesta.”
Marija je šutjela nekoliko sekundi. “Znaš, meni je isto tako bilo kad sam ostala sama. Moja Ana mi je rekla: ‘Mama, ti si uvijek dobro sama bila.’ Ali nije isto biti sama kad imaš 40 i kad imaš 70.”
Te riječi su me pogodile ravno u srce. Nisam jedina koja se tako osjeća. Ali zašto nas djeca vide kao teret? Zar smo im toliko smetnja?
Sljedećih dana pokušavala sam biti što manje “naporna”. Nisam zvala Ivanu svaki dan, nisam slala poruke Damiromu. Umjesto toga, šetala sam po kvartu, gledala druge bake kako vode unuke u park. Ponekad bih sjela na klupu i slušala razgovore prolaznika, samo da ne budem sama sa svojim mislima.
Jednog dana Ivana me nazvala: “Mama, možeš li pričuvati Luku i Saru dok odemo kod zubara?” Osjetila sam nalet sreće – napokon su me trebali! Pripremila sam kolače, izvadila stare slikovnice koje sam čuvala za unuke.
Kad su došli, Luka je odmah sjeo za kompjuter, a Sara otišla u svoju sobu s mobitelom. Pokušavala sam ih uključiti: “Hoćemo li igrati Čovječe ne ljuti se? Ili možda crtati?”
“Bako, kasnije…” odgovoriše oboje.
Sjedila sam za stolom i gledala kako vrijeme prolazi. Osjećala sam se kao duh u vlastitoj obitelji – prisutna, ali nevidljiva.
Kad su se Ivana i njezin muž vratili, zahvalili su mi na čuvanju djece. “Znaš mama, stvarno nam puno znači što si tu kad treba uskočiti,” rekla je Ivana.
“Ali… zar ne bi bilo lakše da živim s vama? Mogla bih češće pomagati…”
Ivana je opet uzdahnula: “Mama, znaš da volimo svoj mir. Djeca su velika, imaju svoje navike… Ne znam kako bi to funkcioniralo.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam prošla – o godinama žrtvovanja za njihovu sreću, o svim neprospavanim noćima kad su bili bolesni ili nesretni. Zar je to sve što mi ostaje – povremeni poziv kad im treba pomoć?
Sljedećih tjedana pokušavala sam pronaći smisao izvan obitelji. Prijavila sam se na radionicu slikanja u lokalnom domu umirovljenika. Tamo sam upoznala Nadu i Vesnu – obje su imale slične priče. “Moja kćerka kaže da joj smetam kad dođem na duže od dva dana,” rekla je Nada kroz smijeh koji je skrivao tugu.
Počele smo se viđati redovito – kava ponedjeljkom, izložbe subotom. Polako sam shvatila da nisam sama u svojoj boli.
Jednog dana Damir me nazvao: “Mama, rodila se Hana! Hoćeš li doći pomoći Amri par dana?” Srce mi je poskočilo od radosti – napokon su me trebali! Spakirala sam torbu i sjela na autobus za Sarajevo.
Tih nekoliko dana s Hanom vratilo mi je osmijeh na lice. Držala sam unuku u naručju i pjevušila joj uspavanke koje sam nekad pjevala Damiromu.
Ali kad je Amra ozdravila i beba postala mirnija, Damir mi je rekao: “Mama, znaš da te volimo, ali mislim da ti je bolje kod kuće. Ovdje nemaš svoj mir ni prostor…”
Vratila sam se u Zagreb s osjećajem praznine i tuge. Opet ista priča – dobrodošla samo kad treba pomoći.
Danas sjedim za svojim stolom i pišem ovu priču jer znam da nas ima još mnogo koji osjećamo isto. Jesmo li stvarno teret svojoj djeci? Ili su vremena toliko drugačija da više nema mjesta za nas u njihovim životima?
Možda nisam pronašla potpuni mir ni odgovore na svoja pitanja, ali znam jedno: nisam sama u ovoj borbi.
Pitam vas – jeste li se i vi ikada osjećali kao višak u vlastitoj obitelji? Kako ste pronašli snagu da nastavite dalje?