Boli tako jako: Moj život kao oruđe u rukama roditelja
“Ne možeš ti to, Ivane! Nisi ti za to!” vikao je otac dok je lupao šakom o stol. Njegov glas još uvijek odzvanja u mojim ušima, iako je prošlo više od deset godina od te večeri kad sam prvi put skupio hrabrosti reći da želim studirati glazbu, a ne pravo. Majka je stajala u kutu, šutjela, ali njezin pogled govorio je više od riječi – pogled pun razočaranja i straha od onoga što će selo reći.
Sjećam se kako sam te noći ležao budan, zureći u strop svoje sobe u malom stanu u Novom Zagrebu. Srce mi je tuklo kao ludo, a suze su mi klizile niz lice. Znao sam da sam iznevjerio njihove snove, ali nisam imao snage boriti se. Sljedećeg jutra, kao i uvijek, obukao sam masku poslušnog sina i upisao pravo. “Bit ćeš netko, sine. Nećeš kopati po kontejnerima kao neki tamo!” govorio je otac, a ja sam gutao knedlu i šutio.
Godine su prolazile. Pravo me gušilo, ali nisam imao hrabrosti priznati ni sebi ni njima da sam nesretan. Svaki put kad bih pokušao progovoriti o svojim osjećajima, majka bi me pogledala suznim očima i rekla: “Samo da si ti meni živ i zdrav, sve drugo ćemo lako.” Ali ja nisam bio živ – bio sam sjena čovjeka koji sam mogao biti.
Moja sestra Ana bila je njihova mezimica. Njoj su dopuštali sve – izlaske, putovanja, čak i to da upiše Akademiju likovnih umjetnosti. “Žensko dijete mora imati svoju slobodu,” govorila je majka susjedama dok su pile kavu na balkonu. A ja? Ja sam bio projekt. Njihova investicija. Njihov ponos pred rodbinom iz Bosne i prijateljima iz kvarta.
Jednog dana, dok sam sjedio u tramvaju na putu do faksa, ugledao sam starog prijatelja iz djetinjstva, Edina. On je uvijek bio buntovnik – otišao je u Sarajevo studirati filmsku režiju, protiv volje svojih roditelja. Sjeo je do mene i odmah primijetio da nešto nije u redu.
“Šta ti je, Ivane? Izgledaš ko da si progutao žabu.”
Nasmijao sam se kiselo. “Ma ništa… Samo umor od faksa.”
Edin me pogledao ravno u oči: “Znaš, moj stari mi još uvijek ne priča jer nisam upisao ekonomiju. Ali znaš šta? Svako jutro se probudim sretan jer radim ono što volim. A ti?”
Nisam znao što da mu odgovorim. Osjetio sam kako mi se grlo steže.
Te večeri sam prvi put ozbiljno razmišljao o tome da odustanem od svega. Ali onda bih se sjetio očeva pogleda – pogleda punog očekivanja i ponosa kad bi me predstavio svojim prijateljima: “Ovo je moj sin Ivan, budući odvjetnik!” Sjetio bih se majčinih suza kad bih samo spomenuo promjenu smjera.
Godine su prolazile u istoj magli. Diplomirao sam pravo s prosjekom koji nije bio ni blizu onoga što su očekivali. Zaposlio sam se u jednoj odvjetničkoj kancelariji na Zrinjevcu. Svaki dan sam gledao kroz prozor na tramvaje koji su prolazili i pitao se kako bi moj život izgledao da sam imao hrabrosti biti ono što jesam.
Obiteljski ručkovi postali su mučenje. Otac bi pričao o meni kao o uspjehu obitelji, a ja bih sjedio za stolom i osjećao se kao uljez u vlastitom životu.
Jednog dana, nakon još jedne iscrpljujuće rasprave s ocem oko toga zašto još nemam djevojku i kad ću se ženiti, puknuo sam.
“Tata, jesi li ikad pitao što ja želim? Jesi li ikad pomislio da možda ne želim biti odvjetnik? Da možda ne želim živjeti ovako?”
Otac me pogledao kao da sam poludio. “Šta ti fali? Imaš posao, stan, auto! Šta bi još htio?”
Majka je počela plakati: “Nemoj tako s ocem pričati… Sve smo dali za tebe!”
Osjetio sam kako mi se srce lomi na tisuću komadića. Izašao sam iz stana i lutao gradom satima. Sjeo sam na klupu kod Jaruna i gledao zalazak sunca nad vodom. Prvi put nakon dugo vremena pustio sam sebi da plačem bez srama.
Tih dana počeo sam pisati pjesme – tiho, krišom, kao što sam nekad svirao gitaru dok su svi spavali. Pisanje me spašavalo od ludila.
Ana mi je jedina bila podrška.
“Znaš, Ivane,” rekla mi je jednog dana dok smo šetali Maksimirom, “ne možeš cijeli život živjeti za njih. Kad ćeš početi živjeti za sebe?”
Pogledao sam je kroz suze: “Ne znam hoću li ikad imati snage za to…”
Danas imam 29 godina. Još uvijek radim posao koji ne volim. Još uvijek igram ulogu koju su mi namijenili drugi. Ali svaki dan pišem – pjesme koje nitko ne čita osim mene.
Ponekad se pitam: Je li moguće prekinuti lanac očekivanja i straha? Hoću li ikad skupiti hrabrosti biti ono što jesam ili ću zauvijek ostati oruđe u rukama svojih roditelja?
Što vi mislite – ima li nade za nas koji smo cijeli život bili pijuni tuđih snova?