Stan koji dijeli obitelj: Priča o ljubavi, pohlepi i granicama
“Ne možeš to napraviti, mama! To je moj stan!” urliknuo je Ivan, moj sin, dok su mu oči bile pune bijesa i razočaranja. Stajao je nasred hodnika, a iza njega je stajala njegova supruga Mirela, prekriženih ruku i stisnutih usana. Osjetila sam kako mi srce lupa toliko snažno da mi se činilo da će iskočiti iz grudi. Nikada nisam mislila da će doći dan kada će moj vlastiti dom postati bojno polje.
Sve je počelo prije dvije godine, kad sam odlučila prepisati stan na Ivana. Oduvijek sam vjerovala da je to ispravno – on je moj jedini sin, a ja sam udovica već deset godina. Stan u Novom Zagrebu bio je naš dom, mjesto gdje smo Ivan i ja preživjeli najteže dane nakon smrti mog muža Željka. Sjećam se kako smo zajedno plakali na kauču, kako sam mu kuhala juhu kad bi bio bolestan, kako smo slavili svaki njegov rođendan baš ovdje, u ovoj dnevnoj sobi.
Ali sve se promijenilo kad je Ivan upoznao Mirelu. Isprva sam bila sretna zbog njega – napokon je pronašao nekoga tko ga voli. Mirela je bila lijepa, pametna i uvijek nasmijana. Ali ubrzo sam primijetila sitne promjene. Počela je donositi odluke umjesto Ivana, birala je namještaj za stan bez da me pita, a jednom mi je čak rekla: “Vesna, možda bi bilo bolje da ti preseliš kod sestre u Samobor. Ovdje bi nam bilo lakše s djecom.” Tada još nisu imali djece, ali već je planirala moju budućnost bez mene.
Ivan je šutio. Nikada nije imao snage suprotstaviti se Mireli. Gledala sam ga kako se povlači pred svakom njenom riječju, kako mu nestaje osmijeh koji sam toliko voljela. Počela sam osjećati da gubim sina.
Jednog dana, dok sam kuhala ručak, Mirela je došla u kuhinju i tiho rekla: “Vesna, znaš da Ivan i ja želimo imati svoju privatnost. Možda bi stvarno trebala razmisliti o preseljenju. Tvoj stan u Samoboru stoji prazan, a ovdje bi nam bilo lakše s kreditom…”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Mirela, ovo je moj dom. Ovdje sam provela cijeli život. Ne mogu samo tako otići.”
Nasmiješila se onim lažnim osmijehom koji me uvijek izluđivao. “Naravno, ali mislim na Ivana. On bi bio sretniji.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam stare fotografije – Ivan kao beba, Ivan na maturalnoj večeri, Ivan s ocem na moru u Makarskoj. Pitala sam se gdje sam pogriješila.
Nakon nekoliko tjedana, Ivan mi je prišao s papirima za prepisivanje stana. “Mama, molim te… To nam puno znači. Mirela je trudna. Trebamo sigurnost za dijete.” Pogledala sam ga i vidjela samo sjenu dječaka kojeg sam odgojila.
Potpisala sam papire.
Mislila sam da će sve biti bolje kad dođe unuka Lana. Ali nije bilo tako. Mirela je postala još hladnija prema meni. Počela mi je prigovarati zbog svega – kako kuham, kako pričam s Lanom, čak i zbog toga što ostavljam papuče ispred kupaonice.
Jednog dana, dok sam igrala s Lanom na podu dnevne sobe, Mirela je ušla i rekla: “Vesna, Lana ne smije jesti toliko čokolade! Zar ne vidiš da joj nije dobro?” Pogledala me s prijezirom koji me zabolio više nego bilo koja riječ.
Ivan je sjedio za stolom i šutio.
Počela sam osjećati kao gost u vlastitom domu. Svaki moj korak bio je pod povećalom. Čak su i susjedi primijetili promjenu – gospođa Marija iz trećeg kata jednom mi je šapnula: “Draga Vesna, ako ti trebaš išta ili samo razgovor, znaš gdje sam.” Samo sam kimnula glavom i požurila dalje.
Vrhunac je bio kad su mi rekli da bi bilo najbolje da preselim kod sestre jer “mlada obitelj treba svoj mir”. Ivan mi nije mogao pogledati u oči dok mi je to govorio.
Spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod sestre Ane u Samobor. Prvih dana nisam mogla prestati plakati. Ana me tješila: “Vesna, nisi ti ništa kriva. Djeca su danas drugačija…” Ali ja nisam mogla prestati razmišljati o tome gdje sam pogriješila.
Nakon nekoliko mjeseci dobila sam poziv od Ivana. “Mama, možeš li doći? Lana te stalno spominje…” Srce mi je poskočilo od radosti i tuge istovremeno.
Kad sam došla u stan, Lana mi je potrčala u zagrljaj. Ali Mirela me samo hladno pozdravila i povukla Ivana u kuhinju.
Čula sam njihov šapat:
“Zašto si ju zvao? Rekla sam ti da nam ne treba njezina drama!”
“Ali Lana ju voli… I meni nedostaje mama…”
“Ivan, moraš birati – ili ona ili ja!”
Stajala sam u hodniku i osjećala se kao uljez u vlastitom životu.
Sada sjedim sama u dnevnoj sobi kod Ane i gledam kroz prozor na kišni Samobor. Pitam se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala biti stroža? Jesam li trebala više misliti na sebe? Ili možda jednostavno nisam imala izbora?
Možda će netko od vas razumjeti moju bol ili mi reći što bih trebala napraviti sada kad više nemam ni dom ni obitelj kakvu sam sanjala.
Jesmo li mi roditelji dužni žrtvovati sve za svoju djecu? I gdje su granice između ljubavi i vlastitog dostojanstva?