Prljavo Suđe i Prljave Tajne: Jedna Noć u Sarajevu
“Daj, Adnane, pa zar opet ti pereš suđe?” viknuo sam dok sam ulazio u kuhinju, a miris deterdženta pomiješan s kafom širio se prostorijom. Adnan je stajao nad sudoperom, rukavi podignuti, lice mu je bilo napeto kao da rješava matematički zadatak, a ne masne tanjire. “Ma, znaš Amru… Kad krene gledat’ turske serije, nema je satima. Ako ne operem sad, do jutra će biti dvostruko više.” Pogledao me preko ramena, pokušavajući se nasmijati, ali oči su mu bile umorne.
Sjeo sam za stol i promatrao ga. Uvijek je bio taj tihi tip, onaj koji sve drži u sebi. Ja sam, s druge strane, uvijek bio glasniji, brži na jeziku. “Hoćeš da ti pomognem?” pitao sam, više iz pristojnosti nego stvarne želje. Nikada nisam volio prati suđe – podsjećalo me na djetinjstvo u Mostaru, kad bi me mama natjerala da ribam lonce dok bi se otac derao na televizor.
“Ako hoćeš, možeš dodati čaše iz dnevnog boravka,” rekao je Adnan i klimnuo glavom prema vratima. Ušao sam u dnevni boravak i zatekao Amru kako sjedi sklupčana na kauču, oči prikovane za ekran. “Ej, Amra!” pozdravio sam je tiho. Samo je mahala rukom, ne skidajući pogled s ekrana. Pokupio sam čaše i vratio se u kuhinju.
“Znaš li ti, Adnane, da si ti jedini čovjek kojeg znam da pere suđe bez prigovora?” zadirkivao sam ga dok sam ispirao čaše. On se samo nasmijao i slegnuo ramenima. “Nekad je lakše prati suđe nego razgovarati,” promrmljao je.
Zastao sam. “Šta to znači?”
Adnan je šutio nekoliko sekundi, a onda spustio tanjir u sudoper s takvom silinom da je voda špricnula po njegovoj košulji. “Ništa… Ma pusti to. Hajde da završimo ovo pa da popijemo kafu kao ljudi.”
Ali nisam mogao pustiti. Znao sam ga predugo da bih ignorirao ovakvu promjenu raspoloženja. “Adnane, šta se dešava? Jesi li dobro?”
Pogledao me pravo u oči prvi put te večeri. “Nisam dobro, Harise. Ništa nije dobro već mjesecima. Amra i ja… Mi više ne razgovaramo kao prije. Sve je nekako… hladno. Kao ovo suđe što ga perem svaki dan.”
Osjetio sam kako mi se steže u grudima. Znao sam koliko mu znači porodica – uvijek je govorio da mu je Amra sve na svijetu. “Jesi li pokušao pričati s njom?”
“Jesam. Ali ona samo klima glavom i vraća se serijama ili telefonu. Kao da više nisam tu. Kao da sam postao komad namještaja u ovoj kući.”
U tom trenutku začuo se zvuk poruke s njegovog mobitela na stolu. Pogledao je ekran i lice mu je problijedilo. “Opet ona…” šapnuo je.
“Ko ona?” pitao sam oprezno.
Adnan je duboko udahnuo i pružio mi mobitel. Na ekranu je pisalo: “Nedostaješ mi… Kad ćemo opet biti sami?” Poruka od neke Lejle.
Osjetio sam kako mi krv navire u lice. “Adnane… Šta je ovo?”
Sjeo je za stol, glave pognute kao dijete uhvaćeno u laži. “Harise… Nisam htio… Sve je počelo slučajno. Lejla radi sa mnom u firmi. Prvo smo samo pričali o poslu, onda o životu… Ona me slušala kad Amra nije htjela ni pogledati u mene. Nisam planirao ništa… Ali desilo se.”
Bio sam šokiran. Nisam znao šta da kažem – moj najbolji prijatelj, čovjek kojeg sam smatrao oličenjem poštenja, sada mi priznaje prevaru.
“Zna li Amra?” pitao sam tiho.
“Ne… Ali mislim da sumnja. Zato i bježi u serije i telefon. Ne znam šta da radim, Harise. Ne mogu više ovako, ali ne mogu ni ostaviti Amru… A Lejla… Ona mi daje ono što mi fali godinama – osjećaj da vrijedim nekom.” Glas mu je drhtao.
U tom trenutku vrata dnevnog boravka su se otvorila i Amra je stajala na pragu kuhinje, blijeda kao zid. “Sve sam čula,” rekla je tiho.
Nastala je tišina koju su prekidali samo zvuci vode koja još uvijek kapala iz slavine.
Amra je prišla stolu i sjela nasuprot Adnanu. “Zašto mi nisi rekao? Zašto si me pustio da mislim da sam ja kriva za sve?”
Adnan joj nije mogao pogledati u oči. Ja sam sjedio između njih dvoje, osjećajući se kao uljez u tuđoj tragediji.
“Nisam htio povrijediti tebe… Ni Lejlu… Ni sebe,” prošaptao je Adnan.
Amra je obrisala suze s obraza i ustala. “Odlazim kod mame večeras. Razmisli šta želiš od života, Adnane.” Pokupila jaknu i izašla iz stana bez riječi.
Adnan je sjedio nepomično, a ja sam mu stavio ruku na rame. “Brate, moraš odlučiti šta ti je važno. Ne možeš sjediti na dvije stolice zauvijek.” On je samo kimnuo glavom.
Te noći ostao sam s njim do kasno, slušajući ga kako preispituje svaki trenutak svog braka, svaku riječ koju nije rekao Amri, svaku poruku koju je poslao Lejli.
Kad sam izašao iz stana i krenuo niz sarajevske ulice prema svom domu, razmišljao sam o tome koliko su naši životi krhki – kao tanjiri koje peremo svaki dan, a koji se mogu razbiti jednim pogrešnim potezom.
Ponekad se pitam: Koliko puta smo svi mi oprali tuđe greške nadajući se da će voda odnijeti bol? I koliko puta smo šutjeli kad smo trebali vikati istinu?