U četrdeset osmoj godini postala sam trudna: Što će reći ljudi?
“Jelena, jesi li ti normalna? U ovom dobu? Što će ljudi reći?” Glas moje sestre Mirele odjekivao je kroz slušalicu, a ja sam sjedila na rubu kreveta, stežući test za trudnoću kao da mi je to posljednja slamka spasa. Ruke su mi drhtale, srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam znala što da joj odgovorim. Nisam znala ni što da sama sebi kažem.
Nikada nisam mislila da ću u četrdeset osmoj godini ponovno ostati trudna. Nakon razvoda od Zorana, koji je završio dvadeset godina mog braka, bila sam sigurna da su dani neprospavanih noći, pelena i dječjih bolesti iza mene. Moja djeca, Ana i Filip, već su odrasli – Ana studira u Zagrebu, Filip radi u Sarajevu. Moj život se napokon smirio: jutarnja kava s prijateljicom Ivanom, vikendi na planinama, tišina u stanu koju sam naučila voljeti.
A onda – dvije crte na testu. I sve se srušilo.
Mirela je nastavila: “Znaš li ti koliko je to rizično? I za tebe i za dijete! Ljudi će pričati, Jelena. Što će reći tvoja djeca?”
Nisam imala snage za sva ta pitanja. Samo sam šutjela, osjećajući kako mi se suze slijevaju niz lice. Nisam željela ovu trudnoću – ali nisam je ni mogla odbaciti. Bio je to plod jedne noći slabosti s Edinom, čovjekom kojeg sam upoznala na planinarenju prošlog proljeća. Nismo planirali ništa ozbiljno. On je bio razveden, djeca su mu već odrasla, a ja sam uživala u njegovom društvu bez ikakvih očekivanja.
Kad sam mu rekla za trudnoću, Edin je šutio nekoliko sekundi predugo. “Jelena… ja… nisam siguran da sam spreman opet biti otac. Znaš koliko imam godina?”
“Znam”, odgovorila sam tiho. “Ali ni ja nisam planirala ovo.”
Nakon toga smo nekoliko dana šutjeli jedno drugome. Nisam znala što očekujem od njega – podršku? Ljubav? Ili samo da me ne ostavi samu s ovim teretom?
Prve noći nakon što sam saznala, nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike: kako Ana i Filip reagiraju kad im kažem; kako Mirela šapuće susjedi Ljiljani na stubištu; kako kolegice s posla komentiraju moju “ludost” uz kavu. U našim krajevima žene mojih godina trebaju biti bake, a ne majke.
Kad sam napokon skupila hrabrost i rekla Ani preko videopoziva, njezine oči su se raširile od šoka.
“Mama… pa ti si luda! Kako si mogla? Što će tata reći? Što će ljudi reći?”
“Nisam planirala, Ana. Ali… ne mogu to samo tako izbrisati. To je život.”
Filip je bio tiši. Samo me gledao i na kraju rekao: “Ako ti misliš da možeš, ja ću te podržati. Ali nemoj očekivati da ću biti oduševljen.”
Osjećala sam se kao da sam iznevjerila sve oko sebe – svoju djecu, sestru, pa čak i samu sebe. Noću bih ležala budna i pitala se: jesam li sebična što razmišljam o tome da zadržim dijete? Ili bih bila još sebičnija kad bih ga odbacila?
Mirela nije prestajala zvati. “Jelena, moraš razmisliti! Tvoje zdravlje nije više kao prije! Zamisli samo komplikacije! I što će reći ljudi u selu kad dođeš ljeti?”
A što će reći ljudi? To pitanje me proganjalo više nego išta drugo. U našim krajevima svi sve znaju – ili barem misle da znaju. Sjećam se kad je susjeda Sanja ostala trudna s 42 godine – mjesecima su je ogovarali po dućanima i na tržnici.
Jedne večeri Edin me nazvao.
“Jelena, razmišljao sam… Ako odlučiš zadržati dijete, bit ću tu koliko mogu. Ne znam hoću li biti dobar otac opet, ali ne želim da budeš sama u ovome.”
Njegove riječi su mi donijele olakšanje, ali i dodatnu težinu odgovornosti. Nisam više bila mlada žena koja može sve iz početka – tijelo mi je umorno, duša još umornija od svih godina borbe i prilagodbe.
Na poslu sam skrivala jutarnje mučnine i umor iza osmijeha i šalica kave. Kolegice su primijetile da nešto nije u redu.
“Jelena, jesi li dobro? Izgledaš iscrpljeno…”
“Ma ništa, samo malo prehlada”, slagala sam.
U meni se vodila borba – između straha od osude i želje za životom koji raste u meni. Sjetila sam se dana kad sam prvi put držala Anu u naručju – kako sam tada bila mlada i puna nade. Sada me obuzimao strah: hoću li moći opet sve ispočetka? Hoće li ovo dijete imati majku ili samo umornu ženu koja broji bore?
Jednog popodneva otišla sam kod mame na selo. Sjela sam za stol u kuhinji gdje miriše na svježe pečeni kruh i domaću juhu.
“Mama… trudna sam”, izgovorila sam tiho.
Pogledala me dugo, bez riječi. Onda je samo rekla: “Dijete je dar Božji, Jelena. Nije važno što ljudi pričaju. Važno je što ti osjećaš u srcu.”
Te riječi su mi donijele mir kakav nisam osjećala mjesecima.
Danas sam u šestom mjesecu trudnoće. Ana mi još uvijek zamjera, Filip me povremeno nazove da pita kako sam, Mirela me i dalje pokušava nagovoriti da odustanem dok nije kasno. Edin dolazi vikendom – donese cvijeće i sjedi sa mnom u tišini.
Ne znam što me čeka sutra – možda komplikacije, možda osude susjeda, možda još jedno čudo u mom životu.
Ali jedno znam: ovo dijete je moja odluka, moj život i moja nada.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi žene ikada dovoljno slobodne da biramo svoj put bez straha od tuđih pogleda? I koliko nas košta ta sloboda?