Kad je baka prodala kuću prije nego što je unuk stigao da je izbaci
“Ne mogu vjerovati, Filipe! Ti bi mene, svoju baku, izbacio iz kuće?” glas mi je drhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, gledajući svog unuka ravno u oči. On je slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled, kao da mu je neugodno, ali nisam mogla pronaći ni trunku kajanja na njegovom licu.
“Bako, nije to tako… Znaš da mi je teško. Ana je trudna, nemamo gdje. Ti ionako imaš penziju, možeš u dom ili kod tete Mirele. Ova kuća je velika za tebe samu…”
U tom trenutku, kroz mene je prošla hladnoća kakvu nisam osjetila ni kad sam prije trideset godina ostala udovica. Tada sam mislila da neću preživjeti gubitak svog Stjepana, ali sam zbog djece i unuka nastavila dalje. Sada, kad su svi odrasli, kad sam mislila da ću u miru dočekati starost okružena ljubavlju, dočekala me izdaja.
Sjećam se dana kad smo Stjepan i ja kupili ovu kuću u predgrađu Sarajeva. Bila je stara, ali puna potencijala. Godinama smo zajedno popravljali krov, sadili ruže ispod prozora, svake zime grijali se uz peć na drva i pričali priče djeci. Ovdje su odrasli moj sin Damir i kćerka Ivana, ovdje su prvi put prohodali moji unuci – i Filip među njima. Nikada nisam ni pomislila da će mi upravo on pokušati oteti ono što sam cijeli život gradila.
Nisam spavala te noći. Gledala sam u plafon i razmišljala o svemu što sam prošla. Sjetila sam se kako sam Filipa čuvala dok mu je majka radila u bolnici, kako sam mu pravila palačinke kad bi bio bolestan, kako sam mu šaputala bajke pred spavanje. Gdje je nestala ta nježnost? Kako je mogao postati tako hladan?
Sljedećih dana Filip je dolazio s raznim papirima, govorio o kreditima i dugovima, pokušavao me uvjeriti da je to najbolje za sve nas. Ivana mi je slala poruke: “Mama, pusti ga, mlad je, treba mu pomoć.” Damir se nije javljao – on se uvijek držao po strani, kao da ga se ništa ne tiče.
Jedne večeri, dok sam zalijevala cvijeće u dvorištu, prišla mi je susjeda Azra. “Zoja, čujem da imaš problema s Filipom? Ako ti šta treba… znaš gdje sam.” Pogledala me s tugom u očima. “Nisi ti prva kojoj djeca okrenu leđa kad im zatreba novac.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Nisam željela biti još jedna starica koju su najbliži ostavili na cjedilu. Te noći sam donijela odluku.
Sutradan sam otišla kod advokata. Gospodin Jurić me dočekao s osmijehom. “Gospođo Zoja, imate puno pravo raspolagati svojom imovinom kako želite. Ako želite prodati kuću – to je vaša stvar.”
Nisam rekla nikome ništa. Dani su prolazili u tišini, Filip je sve češće dolazio s Anom i gledao po kući kao da već pripada njemu. Jednog jutra zazvonio je telefon – bila je to agentica za nekretnine. “Gospođo Zoja, imamo ozbiljnog kupca iz Zagreba. Spreman je platiti odmah.”
Srce mi je tuklo kao ludo dok sam potpisivala papire. Nisam osjećala olakšanje – osjećala sam tugu i bijes što me život natjerao na ovakav korak.
Dan kada su Filip i Ana došli s koferima bio je dan kada su saznali istinu.
“Bako, evo nas! Donijeli smo stvari…” Ana se smješkala nesigurno dok je Filip unosio kutije u hodnik.
“Stanite!” rekla sam čvrsto. “Ova kuća više nije naša. Prodala sam je.”
Filip je zastao kao ukopan. “Šta? Šta si uradila? Kako si mogla?”
“Kako ste vi mogli?” pitala sam tiho. “Kako si mogao gledati me u oči i planirati me izbaciti iz mog doma? Ovo nije više tvoja briga. Ja idem kod Azre dok ne nađem stan za sebe. Vi ćete morati pronaći svoj put bez mene i bez ove kuće.”
Ana je počela plakati, Filip je vikao i prijetio advokatom, ali ja sam samo uzela svoj kaput i izašla iz kuće koju sam voljela više od svega.
Prvih dana kod Azre osjećala sam se kao stranac u vlastitom životu. Ali onda sam shvatila – preživjela sam rat, gubitak muža, siromaštvo… Preživjet ću i ovo.
Ivana mi se javila nakon nekoliko dana: “Mama, šta si to uradila? Filip ne može vjerovati…”
“Neka nauči da se dom ne gradi na tuđoj nesreći,” odgovorila sam joj.
Danas živim u malom stanu u Novom Zagrebu. Nije veliko ni luksuzno, ali mirno spavam znajući da više niko ne može odlučivati o mom životu osim mene same.
Ponekad se pitam – gdje smo to pogriješili kao roditelji i djedovi? Je li moguće da ljubav koju damo djeci nekad postane teret ili oružje protiv nas? Možda će netko od vas znati odgovor bolje od mene.