Pet godina u sjeni: Kako sam tražila svoju kćer Lejlu

“Gdje je Lejla? Gdje je moje dijete?” vrištala sam u praznom hodniku policijske stanice na Marijin Dvoru, dok su me dva policajca pokušavala smiriti. “Gospođo Alma, molimo vas, sjednite. Radimo sve što možemo,” ponavljao je inspektor Džemal, ali u njegovim očima nije bilo ni trunke nade. Znala sam da im je moja Lejla samo još jedan broj u statistici nestalih.

Bilo je to prije pet godina, ali sjećam se svakog detalja kao da se dogodilo jučer. Lejla je imala samo devetnaest godina kad je upoznala Adnana. Bio je zgodan, šarmantan, ali u njegovom pogledu uvijek sam osjećala nešto prijeteće. “Mama, ne brini, Adnan je dobar dečko. Samo ga ne poznaješ dovoljno,” govorila mi je dok je pakirala torbu za vikend na Jablaničkom jezeru. Nisam joj vjerovala, ali nisam htjela biti ona majka koja guši.

Nedjelja navečer. Kiša je padala kao da nebo plače sa mnom. Lejla se nije vratila. Nije odgovarala na poruke ni pozive. Adnanov broj bio je isključen. Srce mi je preskočilo svaki put kad bi zazvonio telefon, ali svaki put bio je to netko drugi – teta Azra s pitanjem ima li novosti, susjed Emir koji je čuo tračeve, ili policija s istim odgovorom: “Još uvijek ništa.”

Moj muž, Haris, povukao se u sebe. Počeo je više piti, a mene kriviti za sve. “Ti si joj dala previše slobode! Da si bila stroža, sad bi bila kod kuće!” vikao je dok su mu oči bile crvene od alkohola i suza. Ja sam šutjela, jer nisam imala snage za još jednu svađu.

Prolazili su mjeseci. Ljudi su prestali pitati za Lejlu. U školi gdje sam radila kao učiteljica počeli su me gledati sažaljivo, a neki su šaptali iza leđa: “Možda je sama pobjegla… Možda nije bila tako dobra djevojka kako smo mislili…”

Jedne noći, oko tri ujutro, zazvonio je telefon. “Alma?” – bio je to Adnanov brat, Samir. Glas mu je drhtao. “Moram ti nešto reći…” Srce mi je stalo. “Lejla… vidio sam ih zadnji put kod stare tvornice papira u Vogošći. Svađali su se. Nisam htio da se miješam… Ali poslije toga više nikad nisam vidio ni nju ni Adnana.”

Sutradan sam otišla tamo sama. Kiša je natapala moje cipele dok sam hodala blatnjavim putem prema napuštenoj zgradi. U mraku sam dozivala njeno ime: “Lejla! Lejla!” Odgovarao mi je samo eho i škripa prozora na vjetru.

Policija nije ništa pronašla. “Nema dokaza o kaznenom djelu,” rekli su mi hladno. Počela sam sama istraživati – razgovarala sam s Lejlinim prijateljicama, pratila tragove po društvenim mrežama, čak sam išla i kod gatare na Ilidži koja mi je rekla: “Vaša kćerka nije mrtva, ali nije ni slobodna.” Te riječi su me proganjale noćima.

Jednog dana pronašla sam Lejlin dnevnik skriven ispod njenog madraca. Stranice su bile pune crteža i stihova, ali na zadnjoj stranici pisalo je: “Ako mi se nešto dogodi, tražite istinu kod onih koji najviše šute.” Nisam znala što to znači, ali osjećala sam da mi pokušava nešto reći.

Moja sestra Sanela stalno mi je govorila: “Alma, moraš pustiti… Ne možeš živjeti od nade.” Ali kako da pustim? Kako da zaboravim dijete koje sam rodila? Svake godine na njen rođendan palila sam svijeću ispod stare lipe ispred naše zgrade i molila Boga da mi vrati Lejlu.

Jednog dana, dok sam išla na pijacu, prišla mi je starija žena koju nisam poznavala. “Vi ste Lejlina majka?” upitala me tiho. Kimnula sam glavom. “Vidjela sam vašu kćerku prije dvije godine u Mostaru… Bila je s nekim muškarcem, izgledala je preplašeno.” Srce mi je ponovno zadrhtalo od nade i straha.

Otišla sam u Mostar, tražila po ulicama, razgovarala s ljudima, dijelila slike… Ali nitko nije znao ništa sigurno. Vratila sam se kući slomljena.

Prošlo je pet godina otkako je Lejla nestala. Haris me napustio prošle zime – nije mogao više izdržati tišinu i bol koja nas je razdvajala svakog dana. Ja sam ostala sama sa svojim pitanjima i praznim stanom.

Ali ne odustajem. Svaki dan pišem pisma policiji, novinama, nevladinim organizacijama. Svaki dan gledam kroz prozor nadajući se da ću ugledati Lejlin osmijeh na vratima.

Ponekad se pitam – jesam li mogla učiniti više? Jesam li pogriješila što sam joj vjerovala? Ili smo svi mi krivi jer smo šutjeli kad smo trebali govoriti?

Možda će netko pročitati ovu priču i prepoznati moju Lejlu negdje na ulici, možda će netko napokon progovoriti istinu koju svi skrivaju.

A vi – biste li vi ikada mogli prestati tražiti svoje dijete? Koliko daleko biste išli za istinu?