Majčin Ultimatum: Između Doma i Sna
“Ili ćeš poslušati što ti govorim, ili možeš odmah napustiti kuću tvoje bake!” Majčin glas odjekivao je stubištem, a ja sam stajala na pragu dnevne sobe, držeći ruku svog muža Adnana. Srce mi je lupalo kao ludo. Nisam vjerovala da će doći do ovoga.
Sve je počelo kad smo Adnan i ja odlučili preseliti iz Sarajeva u Mostar, u kuću moje pokojne bake Zore. Bila je to stara kamena kuća s dvorištem punim ruža i smokava, mjesto gdje sam provela najljepše dane djetinjstva. Sanjala sam da ću tu jednog dana odgajati svoju djecu, baš kao što je baka mene učila kako se sade rajčice i kako se pravi najbolja pita od jabuka.
Ali majka, Jasmina, nikad nije voljela tu kuću. Smatrala ju je staromodnom, punom loših uspomena iz djetinjstva. Kad smo Adnan i ja rekli da želimo ostati tu, njezino lice se smračilo. “Ne želim da ponavljaš moje greške,” rekla mi je jednom, dok smo sjedile za starim drvenim stolom u kuhinji. “Ovdje nema budućnosti. Ovdje ćeš samo patiti.”
Ali ja nisam vidjela patnju – vidjela sam priliku za novi početak. Adnan je bio nezaposlen već mjesecima, a ja sam radila kao učiteljica na pola radnog vremena. Stan u Sarajevu nismo mogli više plaćati. Bakin dom bio je naša jedina šansa.
Prvih nekoliko tjedana bilo je idilično. Uređivali smo vrt, Adnan je popravljao krov, a ja sam svako jutro pila kavu na verandi gledajući kako sunce izlazi iznad Neretve. No, čim je majka došla u posjet, sve se promijenilo.
“Ne možeš ovako živjeti,” vikala je dok je gledala Adnana kako nosi drva. “On treba naći pravi posao! Ne možeš ti biti ta koja nosi sve na svojim leđima!”
Adnan je šutio, ali vidjela sam kako ga boli. Znao je da ga majka nikad nije prihvatila jer nije iz “prave” obitelji – njegov otac bio je vozač autobusa iz Zenice, a majka domaćica. Moja majka je uvijek željela više za mene.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom i jeli supu od leće, Adnan me pogledao tužno: “Možda bi bilo bolje da odemo. Ne želim da patiš zbog mene.”
“Ne dolazi u obzir,” odgovorila sam odlučno. “Ovo je naš dom.”
Ali sukobi su se samo pojačavali. Majka je dolazila svaki vikend, donosila popis stvari koje moramo popraviti, kritizirala svaki naš potez i stalno ponavljala: “Ako ne poslušaš, možeš odmah van iz ove kuće!”
Jednog dana došla je ranije nego inače. Zatekla nas je kako planiramo proširenje vrta jer sam napokon ostala trudna. Bila sam presretna – napokon će moj san o velikoj obitelji postati stvarnost.
Ali umjesto čestitki, majka je planula: “Kako misliš ovdje odgajati dijete? U ovoj ruševini? Bez sigurnog posla? Ako ne pristaneš da prodate kuću i vratite se u Sarajevo, ne računaj na moju pomoć!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Mama, ovo je moj život! Ne mogu stalno živjeti po tvojim pravilima!”
“Znaš li ti koliko sam se ja žrtvovala za tebe?” povikala je. “Sve sam dala da ti bude bolje! A ti sad biraš njega i ovu staru kuću umjesto mene?”
Adnan me nježno primio za ruku: “Ajla, možda stvarno trebamo otići.”
Te noći nisam spavala. Sjedila sam na verandi i gledala zvijezde iznad Mostara. U glavi su mi odzvanjale majčine riječi: žrtva, sigurnost, budućnost… Ali što je s mojom srećom? Što je s našim snovima?
Sljedećeg jutra otišla sam do majke koja je pakirala stvari u autu.
“Mama,” rekla sam tiho, “znam da si sve radila za mene. Ali sada moram sama odlučiti što je najbolje za moju obitelj.”
Pogledala me dugo, oči su joj bile pune suza. “Bojim se da ćeš pogriješiti kao ja.”
“Možda hoću,” odgovorila sam iskreno. “Ali to mora biti moja greška.”
Nije ništa rekla, samo me zagrlila jako dugo.
Danas, godinu dana kasnije, Adnan i ja imamo malu kćer Lejlu. Kuća još uvijek nije savršena – krov prokišnjava kad pada jaka kiša, a vrt nam ponekad unište kokoši susjede Mirele. Ali svako jutro kad Lejla potrči kroz dvorište i kad Adnan i ja zajedno pijemo kavu na verandi, znam da smo napravili pravu stvar.
Majka dolazi rjeđe, ali kad dođe, donese pitu i igra se s Lejlom kao da nikad nije bilo svađa.
Ponekad se pitam: Je li vrijedilo riskirati sve zbog sna? Je li moguće istovremeno biti dobra kći i dobra majka? Što biste vi učinili na mom mjestu?