Na parkiralištu pod crkvom: Kad se svijet sruši u jednom trenutku
“Ne možeš mi to napraviti, Ivane!” vrištala sam u sebi dok sam stajala iza blatnjavog Renaulta na parkiralištu ispred naše župne crkve. U rukama sam još uvijek držala papirnatu vrećicu s toplim pecivom iz pekare, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Gledala sam ga – mog Ivana, mog muža, čovjeka s kojim sam provela više od trideset godina – kako ljubi Anu, ženu iz našeg susjedstva, onu koja uvijek donosi kolače na crkvene proslave i smije se preglasno.
Nisam znala što me više boli: to što je to napravio ili to što je to napravio baš tu, na mjestu gdje smo se vjenčali, gdje smo krstili našu djecu, gdje smo zajedno plakali i molili. “Možda si umislila,” šapnuo je onaj glas u meni koji me godinama tješio kad bi Ivan kasnio s posla ili kad bi bio previše umoran za razgovor. Ali nisam si umislila. Vidjela sam sve.
Vratila sam se kući prije njega. Na stolu su stajale dvije šalice za kavu, kao svake nedjelje. Na zidu su visjele slike naše djece: Marija, koja je otišla u Njemačku za boljim životom, i Luka, koji još uvijek traži posao nakon fakulteta. Sjedila sam za stolom i gledala kroz prozor u dvorište koje smo zajedno uređivali godinama. Sjetila sam se kako smo sadili ruže, kako je Ivan uvijek govorio da su crvene najljepše jer podsjećaju na ljubav.
Kad je konačno došao kući, pogledao me onim umornim očima i rekao: “Jel’ ima kave?” Kao da se ništa nije dogodilo. Kao da nisam vidjela ono što sam vidjela. Nisam mogla izdržati.
“Ivane, vidjela sam te danas. Na parkiralištu. S Anom.”
Zastao je na trenutak, a onda slegnuo ramenima. “Nije to ono što misliš. Samo… samo smo pričali.”
“Pričali? Ivane, poljubio si je!” Glas mi je drhtao, a suze su mi navirale na oči.
“Nije to ništa… Znaš kako je, život je težak… Ana me razumije… Ti si uvijek zauzeta brigom oko svega… Djeca, kuća, posao… Ja… Ja sam samo čovjek.”
Tada sam shvatila koliko smo se udaljili. Koliko smo postali stranci pod istim krovom. Sjetila sam se svih onih večeri kad bih ga čekala s večerom, a on bi došao kasno i rekao da je umoran. Sjetila sam se kako smo nekad znali razgovarati satima, smijati se glupostima, planirati godišnji odmor na moru.
Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i razmišljala o svemu što smo prošli: ratne godine kad smo bježali iz Sarajeva kod mojih roditelja u Splitu, godine kad smo štedjeli svaku kunu da djeci kupimo knjige za školu, sve one sitne radosti i velike tuge koje su nas vezale. I sad – ovo.
Sljedećih dana Ivan je bio tih. Pokušavao se ponašati kao da je sve normalno: donosio mi cvijeće iz vrta, popravljao slavinu koja curi već mjesecima, pitao me želim li gledati seriju navečer. Ali ja nisam mogla zaboraviti ono što sam vidjela.
Jednog popodneva došla je Marija iz Njemačke. Sjela je za stol i pogledala me ravno u oči.
“Mama, što se događa? Tata mi ne odgovara na poruke, ti si čudna… Je li sve u redu?”
Nisam htjela lagati svojoj kćeri. “Nije u redu, Marija. Tata… Tata ima nekoga.”
Plakala je sa mnom te večeri. “Kako može? Nakon svega? Zar nije dovoljno što ste prošli zajedno?”
Luka je samo šutio kad je čuo. Zatvorio se u sobu i nije izlazio cijeli dan.
Ivan je pokušavao opravdati sebe i Anu. Govorio mi je da mu nedostaje pažnje, da se osjeća nevidljivim u vlastitoj kući. “Ti si uvijek bila jaka, Jasmina,” rekao mi je jednom dok smo sjedili na terasi. “Ali ja nisam kao ti. Meni treba netko tko će me slušati.”
“A ja? Tko će mene slušati? Tko će mene pitati kako sam?” pitala sam ga kroz suze.
Počeli smo ići kod bračnog savjetnika u Mostaru. Prvi put nakon dugo vremena razgovarali smo iskreno o svemu: o strahovima, o usamljenosti, o tome kako nas svakodnevica može pojesti ako nismo oprezni. Ali rane su bile duboke.
Jednog dana Ana mi je prišla nakon mise.
“Jasmina… Žao mi je. Nisam htjela… Ivan mi je rekao da ste vi već gotovi… Nisam znala…”
Gledala sam je i osjećala samo prazninu. Nije ona bila kriva za sve što nam se dogodilo – ali bila je kap koja je prelila čašu.
Danas sjedim sama na terasi i gledam ruže koje su procvjetale ranije nego inače ove godine. Ivan živi kod svoje sestre u Zagrebu dok ne odlučimo što ćemo dalje. Djeca su uz mene, ali osjećam da ni oni ne znaju kako mi pomoći.
Pitam se: Je li moguće oprostiti izdaju nakon toliko godina? Je li ljubav dovoljna da preživi sve udarce života? Ili ponekad treba imati snage reći – dosta je?
Što biste vi učinili na mom mjestu?