Između četiri zida: Kad suprug nestane, a ti ostaneš sama
“Opet si zaboravio pokupiti Lejlu iz vrtića!” viknula sam iz hodnika, držeći mobitel u jednoj ruci i plastičnu vrećicu s mlijekom u drugoj. Zvuk mojih koraka odzvanjao je kroz stan dok sam pokušavala pronaći ključeve. Mirza je sjedio na kauču, pogleda prikovanog za televizor, kao da ne čuje ni mene ni vrisak naše trogodišnje kćeri iz susjedne sobe.
“Nisam stigao, imao sam sastanak,” promrmljao je, ne skidajući pogled s ekrana. U tom trenutku mi je došlo da bacim vrećicu kroz prozor. Umjesto toga, duboko sam udahnula i prešla preko toga. Opet.
Nekad sam bila ona žena koja je vjerovala da će brak biti partnerstvo, zajednički trud i podrška. S Mirzom sam prošla sve – od studentskih dana u Sarajevu, preko prvog zajedničkog stana u Zagrebu, do trenutka kad smo postali roditelji. Ali posljednjih godinu dana, kao da živim s duhom. On je tu, ali nije. Njegova prisutnost je samo fizička – duša mu je negdje daleko, možda u onom mobitelu koji stalno drži u ruci.
“Mama, gladna sam!” Lejla je povukla moju majicu. Pogledala sam na sat – 18:45. Večera nije ni blizu gotova, a ja još nisam ni skinula kaput. U kuhinji me dočekuje sudoper pun suđa i hladnjak iz kojeg vire ostaci jučerašnje sarme. Skuham tjesteninu na brzinu, dok Lejla sjedi za stolom i crta srca na papiru.
“Mirza, možeš li barem nahraniti Lejlu dok završim mail za posao?” upitala sam ga tiho, nadajući se da će ovaj put reagirati. On je samo slegnuo ramenima i nastavio gledati utakmicu.
U tom trenutku mi je došlo da vrištim. Umjesto toga, progutala sam knedlu i otišla u spavaću sobu. Otvorila sam laptop i pokušala se fokusirati na izvještaj koji moram poslati šefu do ponoći. Ruke su mi drhtale od umora.
Sjećam se vremena kad smo Mirza i ja razgovarali satima o svemu – o tome kako ćemo jednog dana putovati po Europi, kako ćemo zajedno graditi karijere i biti najbolji roditelji na svijetu. Sad razgovaramo samo o tome tko će pokupiti dijete iz vrtića ili tko će kupiti kruh.
Jedne večeri, kad su djeca već spavala (Lejla i naš sin Filip), skupila sam hrabrost i sjela pored Mirze na kauč.
“Mirza, što nam se događa? Jesi li sretan? Osjećam se kao da sam sama u svemu ovome.”
Pogledao me kao da ga prvi put vidim.
“Umorna si. Previše brineš. Sve će biti ok,” rekao je, a ja sam osjetila kako mi suze naviru na oči.
“Ali nije ok! Ne mogu više ovako! Sve je na meni – posao, djeca, kuća… Ti si tu, ali nisi tu!”
Nije odgovorio. Samo je ustao i otišao pod tuš.
Te noći nisam mogla zaspati. Gledala sam u strop i pitala se gdje sam pogriješila. Zašto druge žene mogu sve – imaju karijeru, putuju, izlaze s prijateljicama – a ja jedva uspijevam preživjeti dan? Na Instagramu gledam slike prijateljica iz srednje škole: Ena je otvorila vlastitu slastičarnicu u Mostaru, Ivana putuje po Italiji sa suprugom, a ja… Ja brojim minute do kraja dana.
Sljedeće jutro probudila sam se prije svih. Skuhala sam kavu i sjela za kuhinjski stol. Pogledala sam kroz prozor na praznu ulicu i osjetila težinu u prsima. Filip je došao do mene i zagrlio me.
“Mama, nemoj biti tužna,” šapnuo je.
U tom trenutku shvatila sam da moram nešto promijeniti. Ne zbog Mirze, nego zbog sebe i djece.
Počela sam razgovarati s prijateljicama o svemu što me muči. Prvo s Amrom iz Sarajeva, koja mi je rekla: “Nisi ti kriva što on ne sudjeluje. Muškarci kod nas često misle da su završili posao kad donesu plaću kući. Ali ti imaš pravo tražiti više!”
Onda s Ivanom iz Zagreba: “Meni je isto bilo tako s Davorom dok nisam postavila granice. Moraš mu reći što očekuješ – jasno i glasno!”
Skupljala sam snagu danima. Jedne subote, dok su djeca crtala u dnevnom boravku, sjela sam nasuprot Mirzi.
“Mirza, moramo ozbiljno razgovarati. Ne želim više ovako živjeti. Ili ćemo oboje biti roditelji i partneri ili…”
Zastala sam jer mi je glas zadrhtao.
“Ili ćemo se razići?” upitao je tiho.
Nisam odgovorila odmah. Samo sam ga gledala u oči.
“Ne želim razvod. Želim tebe – onog Mirzu kojeg sam voljela prije nego što smo postali stranci pod istim krovom. Želim da budeš otac našoj djeci, a ne gost u vlastitoj kući.”
Dugo smo šutjeli. Djeca su se igrala lego kockama na podu, a meni su ruke bile hladne kao led.
“Ne znam što mi je,” rekao je napokon. “Umoran sam od svega… Posao me ubija, osjećam se izgubljeno…”
Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam trunku nade. Možda nismo jedini koji prolaze kroz ovo? Možda ima još žena koje se osjećaju same u braku?
Odlučili smo zajedno otići kod bračnog savjetnika. Nije bilo lako – bilo je puno suza, ljutnje i nesporazuma – ali barem smo počeli razgovarati.
Danas još uvijek nije savršeno. I dalje ima dana kad nosim cijeli svijet na svojim leđima, ali više ne šutim. Više ne gutam knedle nego govorim što osjećam.
Ponekad se pitam: Koliko nas živi ovako – zajedno, a opet sami? Zašto žene uvijek preuzmu sve na sebe? Možemo li to promijeniti ili smo osuđene da budemo nevidljive dok sve ne pukne?