Treba li oprostiti izdaju? Moj život između tuđih očekivanja i vlastitih osjećaja

“Jesi li ti normalna, Lejla? Zar ćeš baciti cijeli brak zbog jedne greške?” glas moje majke odjekuje kuhinjom dok nervozno miješa kafu. Ruke joj drhte, ali pogled joj je čvrst, gotovo prijeteći. Sjedim za stolom, gledam u tamnu mrlju na stolnjaku i osjećam kako mi se srce steže. Ne mogu više plakati, suze su presušile još one noći kad sam pronašla poruke na Edinovom mobitelu.

“Mama, nije to samo greška. To je izdaja. Kako da mu opet vjerujem?” moj glas je tih, ali u meni vrišti tisuću pitanja. Otac sjedi u kutu, šuti, ali znam što misli – u njegovoj porodici se ne rastavlja, pogotovo ne zbog ‘muških slabosti’.

Sjećam se trenutka kad sam prvi put pročitala poruku: “Nedostaješ mi, jedva čekam da te vidim.” Srce mi je stalo. Edin je spavao pored mene, mirno disao kao da je sve u redu. Te noći nisam spavala ni minute. Ujutro sam ga gledala kako pije kafu, kako se smije našoj kćerki Emini dok joj veže pertle. Pitala sam se – tko je ta druga žena? Što ona ima što ja nemam?

Kad sam ga suočila, nije lagao. “Lejla, pogriješio sam. Bio sam glup. Ništa mi ona ne znači. Samo ti si važna.” Plakao je, molio me da mu oprostim. Ali svaka njegova riječ bila je kao sol na ranu. Nisam znala što više boli – njegova izdaja ili to što ga još uvijek volim.

Porodica se okupila kao na kriznom štabu. Svi su imali mišljenje. Sestra Azra me grlila i šaptala: “Svi griješe, Lejla. Ako ga voliš, oprosti mu.” Brat Haris je bio bijesan: “Da je meni to uradila žena, letjela bi iz kuće!” Baka je samo klimala glavom: “Muškarci su takvi… Važno je da porodica ostane na okupu.”

A ja? Ja sam bila prazna ljuštura. Svaki dan sam ustajala zbog Emine, pravila joj doručak, vodila je u školu, smijala se kad treba, ali unutra sam bila slomljena. Edin se trudio – kupovao cvijeće, slao poruke, predlagao da idemo kod bračnog savjetnika. Ali kad bi me zagrlio, osjećala sam hladnoću umjesto sigurnosti.

Jedne večeri, dok je Emina spavala, sjeli smo za stol. “Lejla, reci mi što god treba da napravim. Samo nemoj odustati od nas.” Gledala sam ga dugo. “Ne znam mogu li ti više vjerovati. Ne znam mogu li ikad zaboraviti ono što si uradio.”

On je šutio, a ja sam prvi put osjetila bijes prema svima koji su mi govorili da oprostim – kao da je to najlakša stvar na svijetu! Nitko ne vidi moju bol. Nitko ne zna koliko noći sam provela budna, preispitujući svaki trenutak našeg braka.

Na poslu sam bila odsutna. Kolegica Ivana me povukla sa strane: “Lejla, nisi sama. Znam kako ti je – moj muž me prevario prije dvije godine. Oprostila sam mu zbog djece, ali nikad više nije bilo isto.” Njene riječi su mi odzvanjale u glavi danima.

Jednog dana sam otišla kod psihologinje Mirele. Ispričala sam joj sve – od prvog poljupca s Edinom do trenutka kad sam saznala za prevaru. “Lejla, nitko nema pravo odlučivati umjesto tebe. Oproštaj nije obaveza nego izbor. I ne moraš ga donijeti odmah.”

Počela sam pisati dnevnik. Svaku večer bih zapisivala svoje misli:

• Danas sam ga mrzila.
• Danas sam ga poželjela zagrliti.
• Danas sam poželjela otići i nikad se ne vratiti.
• Danas sam poželjela da smo opet sretni kao nekad.

Jedne subote Emina je došla do mene s crtežom: “Mama, nacrtala sam nas troje kako idemo na more!” Pogledala sam taj crtež i zaplakala prvi put nakon dugo vremena – ne zbog boli, nego zbog nade koju još uvijek nisam izgubila.

Ali svaki put kad Edin kasni s posla ili dobije poruku na mobitel, srce mi preskoči. Povjerenje je kao staklo – jednom slomljeno, teško ga je zalijepiti bez ožiljaka.

Porodica i dalje pritišće: “Što će reći ljudi? Kako će Emina odrastati bez oca?” Ponekad poželim vrisnuti: “A što je sa mnom? Zar ja nisam važna?”

Nisam još donijela odluku. Svaki dan vagam između oprosta i odlaska. Znam da će godinama odzvanjati pitanje: Jesam li pogriješila ako ostanem? Jesam li sebična ako odem?

Možda nema pravog odgovora. Možda svaka žena mora sama pronaći svoj put kroz ovu bol.

Pitam vas – što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ljubav dovoljna da preživi izdaju ili je bolje otići dok još imam snage za novi početak?