Ako imaš imalo savjesti, barem operi suđe: Priča jedne majke iz Sarajeva

“Ako imaš imalo savjesti, barem operi suđe!” viknula sam, glas mi je zadrhtao, ali nisam mogla više šutjeti. Lejla je samo slegnula ramenima, pogleda prikovanog za ekran mobitela. Moj sin, Emir, stajao je između nas, lice mu je bilo crveno od srama i bijesa. “Mama, prestani! Zašto uvijek moraš praviti scenu? Pokušavaš mi uništiti porodicu!”

Osjetila sam kako mi se srce steže. Nisam ovo željela. Nisam željela biti ona svekrva iz viceva, ona koja ulazi u tuđi stan i broji mrve po stolu. Ali nisam mogla gledati kako moj sin nosi kese iz prodavnice, kuha ručak nakon posla, a Lejla sjedi i tipka po telefonu kao da je sve to normalno. Nije normalno. Nije bilo tako kad sam ja bila mlada.

Sjećam se dana kad me muž ostavio. Emir je imao samo tri godine. Sjela sam na pod kuhinje, među prljavo suđe i prazne flaše mlijeka, i plakala dok nisam izgubila glas. On je otišao s nekom Jasminom iz firme. Rekao je da mu je dosta – dosta siromaštva, dosta mojih prigovora, dosta odgovornosti. “Zašto bih ja radio za vas dvoje kad mogu živjeti za sebe?” To su bile njegove posljednje riječi prije nego što je zalupio vratima.

Ostala sam sama s djetetom i kreditom za stan. Radila sam dva posla – danju u knjižari, noću čistila kancelarije. Emir je rastao uz moju mamu, koja je dolazila iz Hadžića da ga pričuva dok sam ja radila. Nikad mu ništa nije falilo, osim možda oca. I možda malo više pažnje.

Godine su prolazile. Emir je bio dobar dječak – miran, povučen, uvijek spreman pomoći. Kad je upisao fakultet, bila sam ponosna kao da je osvojio Nobelovu nagradu. Sve što sam radila, radila sam za njega. Kad mi je rekao da se zaljubio u Lejlu, bila sam sretna zbog njega. Nisam znala da će ta sreća biti kratkog daha.

Lejla je bila drugačija od nas – odrasla u Novom Sarajevu, navikla na kafiće i shopping centre, na vikende na Bjelašnici i ljetovanja u Makarskoj. Njena mama je radila u općini, otac bio direktor škole. Nikad nije znala šta znači ostati bez struje jer nisi platio račun ili kuhati supu od kocke jer nemaš za meso.

Kad su se vjenčali, Emir je insistirao da žive sami. Nisam se miješala – to je njihova stvar. Ali kad su dobili malog Tarika, počeli su dolaziti problemi. Lejla nije htjela ostati sama s bebom – “previše joj je stresno” – pa sam ja dolazila svaki dan da pomognem. Prvih mjeseci nisam ništa primjećivala; bila sam sretna što mogu držati unuče u naručju.

Ali onda sam počela primjećivati stvari: prljavo suđe u sudoperu danima, pelene po podu, Tarik plače a Lejla gleda seriju na laptopu. Emir dolazi s posla umoran, a ručak nije ni započet. Počela sam kuhati za sve njih, čistiti stan, prati veš… U početku sam mislila – mladi su, treba im vremena da nauče. Ali vrijeme je prolazilo, a ništa se nije mijenjalo.

Jednog dana Emir me zamolio da pričuvam Tarika dok oni odu na večeru s prijateljima. Pristala sam bez razmišljanja – šta ne bih učinila za svoje dijete? Kad su se vratili kasno u noć, Lejla mi je samo dobacila: “Hvala.” Nije ni pogledala u mene.

Počela sam osjećati gorčinu. Nisam željela biti sluškinja u tuđoj kući – pogotovo ne kod vlastitog sina. Jednog dana skupila sam hrabrost i rekla Lejli: “Znaš li ti koliko je teško Emiru? Radi cijeli dan pa još mora sve ovo po kući… Ako imaš imalo savjesti, barem operi suđe!”

Lejla me pogledala kao da sam joj opsovala majku. “Vi ste iz druge generacije, gospođo Amira. Danas žene ne moraju biti robinje muževima!”

Emir je ušao baš tada i čuo našu raspravu. “Mama! Dosta! Pokušavaš mi uništiti porodicu! Ako ti se ne sviđa kako živimo, nemoj dolaziti!”

Te riječi su me pogodile kao nož u srce. Otišla sam kući i plakala cijelu noć. Nisam mogla vjerovati da moj Emir – moje dijete koje sam podizala sama, kojem sam dala sve – sada misli da sam ja problem.

Sljedećih dana nisam išla kod njih. Telefon mi je bio tih; niko nije zvao da pita kako sam. Moja mama me tješila: “Pusti ih, sine. Nek’ nauče sami.” Ali kako pustiti? Kako gledati vlastito dijete kako tone pod teretom odgovornosti dok njegova žena živi kao princeza?

Jednog dana Emir me nazvao: “Mama… možeš li doći? Tarik ima temperaturu.” Otišla sam bez razmišljanja. Kad sam stigla, Lejla je sjedila na kauču i plakala. “Ne znam šta da radim… Bojim se za njega.” Tada sam shvatila – možda ona stvarno ne zna bolje. Možda nikad nije naučila kako biti majka ili supruga jer joj nikad ništa nije falilo.

Sjedile smo zajedno pored Tarika dok mu je temperatura padala. Prvi put smo razgovarale iskreno – o strahu, nesigurnosti, o tome kako je teško biti žena danas kad svi očekuju da budeš i majka i supruga i prijateljica i poslovna žena.

Nisam više vikala niti prigovarala. Počela sam slušati. I ona mene.

Ali rana koju mi je Emir zadao još uvijek boli. Ponekad se pitam: gdje prestaje dužnost majke? Kada smijem reći – dosta je? Jesam li stvarno ja ta koja uništava porodicu ili samo pokušavam spasiti sina od života koji ga melje?

Možda vi znate odgovor bolje od mene… Da li bi vi šutjeli ili biste rekli istinu svom djetetu? Koliko daleko treba ići majčina ljubav?