Trideset godina tišine: Ispovijest jedne žene
“Zašto si to napravio, Ivane?” riječi su mi zapele u grlu, dok sam gledala svog muža preko kuhinjskog stola. Ruke su mu drhtale dok je vrtio šalicu kave, a pogled mu je bio prikovan za stolnjak koji sam prošli tjedan kupila na placu. Sunce je kroz prozor bacalo pruge svjetlosti po njegovom licu, ali meni se činilo kao da je cijela kuhinja uronjena u sjenu.
“Ne znam, Marija…” tiho je izgovorio. “Stvarno ne znam.”
Tri desetljeća. Toliko smo proveli zajedno. Prošli smo rat, izbjeglištvo kod moje tetke u Osijeku, povratak u Zagreb, podizanje dvoje djece, kredit za stan na Trešnjevci, sve one sitne i velike borbe koje život nosi. Nismo bili savršeni, ali tko jest? Imali smo svoje rituale – nedjeljna kava na balkonu, ljetovanja u Pirovcu kod njegove sestre Ane, večernje šetnje po Jarunu kad bi djeca zaspala. I uvijek sam mislila da je to dovoljno.
Ali sada, dok sam slušala kako mi priznaje da me prevario – ne jednom, nego više puta – osjećala sam se kao da mi netko guli kožu s tijela. Najviše me boljelo ne to s kim je bio, nego zašto. Što mu je nedostajalo? Što sam ja propustila vidjeti?
“S kim?” pitala sam, iako mi je bilo svejedno. Nije to bila ljubomora, više neka potreba da shvatim gdje sam pogriješila.
“Nije važno… Bila je to kolegica s posla. Ništa nije značilo…”
“Ništa nije značilo? Onda zašto si to radio?”
Nije odgovorio. Samo je šutio, a ja sam osjećala kako mi se srce steže.
Te noći nisam spavala. Slušala sam kako kiša lupa po prozoru i razmišljala o svemu što smo prošli. Sjetila sam se dana kad smo prvi put doveli Ivanu iz rodilišta, njegovih suza kad mu je otac umro, mojih strahova kad sam ostala bez posla u tekstilnoj tvornici. Sve smo to preživjeli zajedno. Zar je moguće da nas je jedna laž razdvojila više nego svi ti udarci sudbine?
Djeca su odrasla i otišla svojim putem. Ivana živi u Sarajevu s mužem i dvoje djece, Filip radi u Splitu na brodu. Oboje su znali da nešto nije u redu, ali nisam imala snage reći im istinu. Kako reći kćeri koja te gleda kao stijenu obitelji da si zapravo samo žena koja ne zna gdje joj je mjesto?
Sljedećih tjedana Ivan i ja smo živjeli kao stranci. On bi dolazio kući kasno, pravdao se poslom i umorom. Ja bih sjedila u dnevnoj sobi i gledala stare albume. Na jednoj slici iz 1997., stojimo zagrljeni ispred Plitvičkih jezera. Smijemo se kao djeca. Gdje su nestali ti ljudi?
Jedne večeri nazvala me sestra Jasmina iz Mostara.
“Marija, šta ti je? Čujem ti glas kroz telefon kao da si na dnu bunara.”
Nisam mogla izdržati.
“Jasmina, Ivan me prevario.”
S druge strane tišina.
“Znaš šta? Svi muškarci varaju. Ali nije do njih, nego do nas što im dopuštamo da nas gaze. Šta ćeš sad?”
Nisam znala odgovoriti.
Pokušavala sam razgovarati s Ivanom, ali svaki put bi završili u svađi ili šutnji. Jednom sam ga pitala voli li me još uvijek.
“Ne znam… Navikao sam na tebe. Ti si moj dom.” rekao je.
Navika? Dom? Zar sam postala komad namještaja?
Počela sam izlaziti sama u šetnje po kvartu. U parku sam srela staru susjedu Ružu.
“Marija, što si tako smršavila? Sve je dobro kod vas?”
Nasmiješila sam se lažno.
“Sve je super, Ružo. Samo malo umora.”
Ali nije bilo umora – bila je to praznina koja me izjedala iznutra.
Jednog dana Filip me nazvao.
“Mama, tata mi se čini čudan kad ga zovem… Je li sve okej?”
Nisam mogla lagati vlastitom sinu.
“Nije baš… Tata i ja imamo problema.”
Filip je šutio nekoliko trenutaka.
“Mama, znaš da te volim i da si uvijek bila jaka. Ali nemoj ostati u braku samo zato što misliš da moraš.”
Te riječi su mi odzvanjale danima u glavi.
Počela sam razmišljati o razvodu – o tome što bi značilo biti sama nakon trideset godina zajedničkog života. Bojala sam se samoće više nego svega. Bojala sam se što će reći ljudi – susjedi, rodbina, prijatelji iz crkve. U našoj ulici razvod je još uvijek sramota.
Jedne večeri Ivan je došao kući ranije nego inače.
“Marija, možemo li razgovarati?”
Sjeli smo opet za isti onaj kuhinjski stol.
“Znam da sam pogriješio. Ne tražim oprost jer ga ne zaslužujem. Ali ne želim te izgubiti… Ne znam kako dalje bez tebe.” rekao je tiho.
Gledala sam ga dugo. Vidjela sam čovjeka kojeg volim i čovjeka koji me povrijedio više nego itko drugi na svijetu.
“Ivane, ni ja ne znam kako dalje… Ali znam da više ne mogu živjeti u laži.” rekla sam.
Te noći prvi put nakon dugo vremena zaspala sam bez suza.
Danas još uvijek ne znam što će biti s nama. Možda ćemo pokušati ponovno izgraditi povjerenje, možda ćemo svatko krenuti svojim putem. Ali jedno znam – više nikada neću pristati biti samo navika ili komad namještaja u tuđem životu.
Ponekad se pitam: koliko žena oko mene živi istu priču, ali šuti zbog srama ili straha? Jesmo li mi same krive što pristajemo na mrvice umjesto da tražimo cijeli kruh?