Bogati roditelji, prazno srce: Priča o Ani koja nije pristala na tišinu

“Ana, opet kasniš! Zar ne možeš jednom biti kao tvoja sestra?” Majčin glas odjekuje stubištem dok spuštam torbu na pod. U dnevnom boravku miriše na skupi parfem i svježe cvijeće, ali zrak je težak, kao da se iza svakog ugla skriva neka neizgovorena riječ. Otac sjedi za stolom, pogleda prikovanog za ekran mobitela. “Nemaš li ti predavanja?” pita, ne podižući pogled. “Imam, ali…” pokušavam objasniti, ali riječi mi zastaju u grlu. Znam da ih ne zanima odgovor.

Odrasla sam u Zagrebu, u kući s visokim ogradama i još višim očekivanjima. Moji roditelji, Lidija i Zvonimir, uspješni su poduzetnici. Svi ih znaju po humanitarnim večerama i donacijama, ali nitko ne zna koliko je hladno u našoj kući. Sestra Petra je uvijek bila njihova ponosna zvijezda – odlična učenica, sportašica, uvijek nasmijana na obiteljskim fotografijama. Ja sam bila ona druga – previše osjetljiva, previše tiha, previše svoja.

Sjećam se jedne zime kad sam imala deset godina. Ležala sam bolesna u krevetu, a mama je žurila na neki važan sastanak. “Ana, nemoj dramatizirati. Imaš dadilju, ona će ti donijeti čaj.” Tata je samo mahnuo rukom: “Bit ćeš dobro do sutra.” Tada sam prvi put shvatila da njihova pažnja ima cijenu koju ja ne mogu platiti.

Godine su prolazile, a ja sam naučila kako biti nevidljiva. U školi su me zvali “ona bogata mala”, ali nitko nije znao koliko sam usamljena. Prijateljstva su bila površna – svi su željeli doći kod mene zbog bazena ili PlayStationa, ali nitko nije pitao kako sam. Jedino mjesto gdje sam osjećala mir bio je stari park iza škole. Tamo sam upoznala Lejlu, djevojku iz Bosne koja je s roditeljima izbjegla rat. Njezina toplina i iskrenost bili su mi poput svjetionika.

“Ana, znaš li ti koliko si sretna? Da imam tvoje roditelje, nikad ne bih plakala,” rekla mi je jednom dok smo sjedile na klupi. Pogledala sam je i nasmijala se kroz suze: “Lejla, ti imaš nešto što ja nemam – nekoga tko te voli bezuvjetno.”

S vremenom su pritisci postajali sve veći. Roditelji su očekivali da upišem Pravni fakultet kao tata ili Ekonomiju kao mama. Ja sam sanjala o Akademiji likovnih umjetnosti. Kad sam im to prvi put spomenula, tata je prasnuo: “Slikanje? To nije posao! Nećeš valjda živjeti od boja i platna!” Mama je samo uzdahnula: “Ana, razmisli malo ozbiljnije o svojoj budućnosti.”

Te noći nisam spavala. Gledala sam kroz prozor na svjetla grada i pitala se gdje pripadam. Osjećala sam se kao gost u vlastitom životu.

Maturirala sam s odličnim uspjehom, ali bez ikakve radosti. Na dan upisa na fakultet, roditelji su me odveli na ručak u skupi restoran na Jarunu. “Čestitamo ti, Ana!” rekla je mama dok mi je pružala omotnicu s novcem. “Za tvoje potrebe na faksu.” Pogledala sam ih i prvi put skupila hrabrost: “Upisala sam Akademiju likovnih umjetnosti.” Nastao je muk.

Tata je ustao od stola: “Ako misliš baciti svoj život zbog nekih glupih snova, ne računaj na našu pomoć!” Mama je šutjela, gledala kroz prozor kao da traži izlaz iz ove neugodne situacije.

Tog dana počela je moja prava borba. Preselila sam kod Lejle u mali stan u Novom Zagrebu. Radila sam vikendom u kafiću da platim režije i boje za slikanje. Bilo je dana kad nisam imala ni za tramvajsku kartu do faksa. Ali prvi put u životu osjećala sam se živo.

Roditelji su prestali zvati. Povremeno bi poslali poruku Petri: “Jesi li čula nešto o Ani?” Sestra me pokušavala nagovoriti da se vratim kući: “Ana, molim te, prestani inatiti! Roditelji te vole na svoj način.” Ali ja nisam željela ljubav koja dolazi s uvjetima.

Jedne večeri Lejla me našla kako plačem nad praznim platnom. “Ana, znaš li koliko si jaka? Ti si jedina osoba koju znam da ima hrabrosti biti svoja.” Zagrlila me i tada sam shvatila da obitelj nisu uvijek oni koji te rode.

Prošla je godina dana otkako nisam vidjela roditelje. Izlagala sam svoje slike u maloj galeriji na Trešnjevci. Na otvorenju se pojavila Petra s mamom. Mama je stajala na vratima, nesigurna i ranjiva prvi put otkad je poznajem.

Prišla mi je tiho: “Ana… oprosti što nismo znali bolje.” U njezinim očima vidjela sam strah i tugu koju nikad prije nisam primijetila.

Zagrlila me nespretno, kao da to radi prvi put u životu.

Nisam znala što reći. Suze su mi klizile niz lice dok sam gledala svoje slike – pune boja, tuge i nade.

Možda nikad neću imati obitelj kakvu sam željela, ali imam sebe i ljude koji me vole zbog onoga što jesam.

Ponekad se pitam: Je li bolje imati sve osim ljubavi ili ništa osim nje? Što biste vi izabrali?