Prodala sam stan da pomognem sinu, ali sam izgubila sebe: Priča o žrtvi, nesporazumima i novom početku
“Majko, jesi li sigurna da želiš to učiniti?” Adnanov glas drhtao je dok je gledao u mene, oči mu pune brige, ali i nade. Stajali smo u mom malom dnevnom boravku u Sarajevu, među kutijama koje su mirisale na prošlost. Pogledala sam ga, svog jedinog sina, i osjetila kako mi srce puca i raste istovremeno.
“Adnane, ti si moj život. Ako ti treba pomoć, naravno da ću prodati stan. Više mi znači tvoja sreća nego bilo koji zid ili prozor.”
Nisam tada znala da će te riječi postati moj teret.
Sve se odvilo brzo. Stan je prodan, novac prebačen na račun, a ja sam se uselila kod Adnana i njegove supruge Lejle u njihov novi stan na Grbavici. Prvih dana osjećala sam se korisno – kuhala sam, čuvala unuka Tarika, čistila. Lejla je bila zahvalna, barem na početku.
Ali ubrzo su se pojavile sitne napetosti. “Mama, nemoj mu stalno davati slatkiše prije ručka,” rekla bi Lejla s osmijehom koji nije dopirao do očiju. Adnan bi šutio, gledao u pod. Tarik bi plakao kad bih ga pokušala uspavati na svoj način.
Jedne večeri, dok sam slagala veš, čula sam ih kako šapuću u kuhinji.
“Ne mogu više ovako, Adnane. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Tvoja mama sve radi po svom.”
“Šuti malo, Lejla. Dala nam je sve što ima. Zar ne možeš biti malo zahvalna?”
“Nije stvar u zahvalnosti! Nego u tome što nemamo mira!”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Osjetila sam se kao višak, kao teret. Počela sam izbjegavati zajedničke obroke, zatvarati se u sobu pod izgovorom umora.
Jednog jutra, dok sam spremala doručak, Lejla je došla do mene.
“Gospođo Sanja, možda bi bilo bolje da malo više vremena provodite vani? Možete prošetati ili otići kod prijateljica… Tarik sad ima svoj ritam i meni je lakše kad smo sami.”
Gospođo Sanja. Nisam više bila mama, nisam bila ni baka – postala sam gost.
Izašla sam iz stana s osjećajem praznine. Sjela sam na klupu ispred zgrade i gledala prolaznike. Sjetila sam se svog starog stana – mirisa kafe ujutro, pogleda na Trebević, susjeda koji bi mi mahnuli kroz prozor.
Počela sam sumnjati u svoju odluku. Jesam li pogriješila što sam žrtvovala sve za sina? Gdje je nestala ona žena koja je znala što želi?
Dani su prolazili u tišini i nesporazumima. Adnan je bio sve odsutniji – posao, prijatelji, izbjegavao je razgovor sa mnom. Lejla je postala hladna i distancirana. Tarik me gledao zbunjeno kad bih ga pokušala zagrliti.
Jedne večeri, dok su svi spavali, sjela sam za kuhinjski stol i napisala pismo:
“Dragi Adnane,
Znam da si mislio da će ovo biti najbolje za sve nas. I ja sam to vjerovala. Ali izgubila sam sebe ovdje. Nisam više ni tvoja mama ni baka – samo žena koja smeta. Volim vas najviše na svijetu, ali moram pronaći svoj mir.”
Ostavila sam pismo na stolu i tiho izašla iz stana s jednom torbom.
Prvih dana lutala sam Sarajevom kao stranac u vlastitom gradu. Spavala kod prijateljice Mirele na Dobrinji, tražila oglase za male garsonijere. Osjećala sam se izgubljeno, ali i slobodno – prvi put nakon dugo vremena.
Jednog popodneva nazvao me Adnan.
“Mama… gdje si? Lejla plače, Tarik te traži… Ja… oprosti mi. Nisam znao da ti je tako teško.”
Glas mu je bio slomljen.
“Adnane, volim te. Ali moramo naučiti gdje su nam granice. Ja ću uvijek biti tu za tebe – ali ne mogu više živjeti bez svog dostojanstva.”
Nakon nekoliko tjedana našla sam mali stančić na Čengić Vili. Prvi put nakon dugo vremena skuhala sam kafu samo za sebe i otvorila prozor prema zalasku sunca.
Adnan i Lejla dolazili su povremeno s Tarikom. Odnos nam se popravio – sad smo svi znali gdje su nam granice.
Ponekad se pitam: Je li ljubav prema djetetu dovoljna da žrtvuješ sebe? Ili prava ljubav znači znati reći “dosta” prije nego što izgubiš ono što jesi?
Šta vi mislite – gdje je granica između pomoći porodici i očuvanja vlastitog dostojanstva?