Majčina Ljubav ili Teret?
“Ne mogu ti pomoći, Amra. Imam i ja svoj život!” Majčin glas odzvanjao je kroz slušalicu, hladan i odlučan. Stajala sam nasred kuhinje, držeći mobitel jednom rukom, a drugom pokušavala smiriti malog Tarika koji je neutješno plakao. Lejla i Dino su se svađali oko daljinskog, a ja sam osjećala kako mi se suze skupljaju u očima.
Moj muž Emir poginuo je prošle zime, vraćajući se s posla. Bio je snijeg, vozač kamiona izgubio je kontrolu i sve se završilo u sekundi. Tarik je tada imao samo šest mjeseci. Od tog dana, moj život se pretvorio u neprekidnu borbu. Prvih nekoliko mjeseci brat Adnan bio je uz mene – dolazio je navečer, donosio hranu, igrao se s djecom. Ali ima i on svoju ženu i dvoje male djece. Nisam ga mogla više opterećivati.
Socijalna pomoć? Dovoljna za režije i kruh, ali ne i za pelene, voće ili novu obuću kad Lejli pukne đon na tenisici. Kuća je naša, ali zidovi su tanki, a grijanje preskupo. Zimi svi spavamo u jednoj sobi da bismo uštedjeli na drvetu.
Kad sam našla posao u lokalnoj pekari, mislila sam da će sve biti lakše. Ali radno vrijeme od šest ujutro do dva popodne značilo je da netko mora čuvati djecu. Vrtić? Nema mjesta, a privatni ne mogu platiti. Ostala mi je samo mama.
“Mama, molim te… Samo dok ne nađem drugo rješenje. Znaš da nemam nikoga drugog.”
“Amra, ja sam ti rekla – ne mogu više. Nisam ja više mlada! I ja želim malo mira. Tvoj otac je bolestan, znaš da moram s njim doktorima. Ne mogu ja biti dadilja svaki dan!”
Osjećala sam kako mi se srce steže. Sjećam se kad sam bila mala, mama je uvijek govorila: “Obitelj je svetinja.” A sada… sada joj je moj teret pretežak.
Navečer sjedim na krevetu dok djeca spavaju. Gledam njihove mirne lica i pitam se gdje sam pogriješila. Dino ima devet godina i već me pita zašto baka ne dolazi više. Lejla šuti, povukla se u sebe otkako je tata umro. Tarik još ne zna ništa osim maminog zagrljaja.
Jednog dana, nakon što sam ostavila djecu kod susjede Azre (koja mi pomaže kad može), kasnim na posao jer Tarik ima temperaturu. Gazda me gleda ispod oka: “Amra, razumijem tebe, ali pekara mora raditi. Ako ne možeš dolaziti na vrijeme…” Prekinem ga: “Znam, izvinite…” Ali što da radim? Ako izgubim posao, izgubila sam sve.
Vraćam se kući umorna, a Azra me dočekuje na vratima: “Amra, ne mogu više svaki dan. I ja imam svoje unuke.” Zahvalim joj kroz zube i osjećam kako mi ponestaje zraka.
Te večeri zovem mamu još jednom. “Mama, molim te… Samo nekoliko sati dnevno. Platit ću ti koliko mogu.”
Tišina s druge strane.
“Nije stvar u novcu, Amra. Umorna sam. Tvoj brat nikad ništa ne traži od mene!”
Osjetim kako mi krv vrije: “Zato što Adnan ima ženu koja sve radi! Ja nemam nikoga! Zar ti nije žao unuka?”
“Ne pričaj sa mnom tim tonom! Znaš da volim tvoju djecu, ali nisam ja kriva što si ostala sama!”
Prekinem vezu prije nego što zaplačem naglas.
Sljedećih dana sve češće ostavljam djecu samu kod kuće dok trčim do pekare. Dino pazi na mlađe, ali ima samo devet godina. Jednog dana me zove susjed Jasmin: “Amra, djeca su ti sama već satima! Nije sigurno!”
Sram me izjeda iznutra. Što ako dođe socijalna služba? Što ako mi uzmu djecu?
Jedne noći Lejla dolazi do mene: “Mama, zašto baka ne voli nas?”
Zagrlim je čvrsto: “Baka vas voli, dušo… Samo… umorna je.”
Ali znam da lažem njoj i sebi.
Na Bajram svi idemo kod mame. Atmosfera je napeta; Adnanova žena Mirela sjedi sa strane i gleda me sažaljivo. Mama postavlja stol kao nekad, ali izbjegava moj pogled.
Kad svi odu, ostajem sama s njom u kuhinji.
“Mama… Jesi li ikad pomislila kako mi je? Da možda ne tražim pomoć iz hira?”
Gleda me umorno: “Znam da ti nije lako… Ali ni meni nije bilo lako kad sam bila sama s vama dok je tvoj otac bio na radu u Njemačkoj. Nitko meni nije pomagao!”
“Ali zar nije to razlog više da pomogneš meni? Da prekineš taj lanac?”
Slegne ramenima: “Možda sam prestara za to.”
Odlazim kući s osjećajem praznine.
Dani prolaze; računi stižu; Dino dobiva jedinicu iz matematike jer nema tko s njim učiti; Lejla počinje mokriti u krevet; Tarik stalno traži mamu.
Jedne večeri sjedim sama u mraku i pitam se: Je li obitelj stvarno svetinja ili samo prazna riječ koju ponavljamo dok nam odgovara? Koliko daleko treba ići žrtva majke – i gdje prestaje ljubav, a počinje sebičnost?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ispravno očekivati pomoć od roditelja ili smo svi sami na ovom svijetu?