Tko si ti, bako?
“Zašto nas ne voliš?” upitala me Lana, moja šestogodišnja kćerka, dok je gledala kroz prozor prema praznom dvorištu. Bio je to dan njezinog rođendana, baloni su visjeli s lustera, torta je bila spremna, a gosti su već polako pristizali. Svi osim jedne osobe – moje svekrve, njihove bake.
Osjetila sam kako mi srce tone. Nisam znala što da joj odgovorim. “Baka je zauzeta, dušo,” slagala sam, pokušavajući sakriti vlastitu povrijeđenost. Ali Lana nije bila naivna. “Baka Ruža uvijek dođe. Zašto baka Mira nikad ne dođe?” nastavila je ispitivati, a ja sam samo šutjela.
Mira, majka mog supruga Damira, živi svega tri tramvajske stanice od nas. Prije osam mjeseci, nakon jedne bezazlene svađe oko toga tko će donijeti kolače za Uskrs, prestala je dolaziti. Prvo sam mislila da će to biti samo kratkotrajna ljutnja. Ali tjedni su prolazili, a ona nije zvala, nije pisala, nije pitala za djecu. Damir je pokušavao opravdati njezino ponašanje: “Znaš kakva je ona, tvrdoglava… Proći će je.”
Ali nije prošlo. Dani su se pretvorili u mjesece. Djeca su rasla bez njezine prisutnosti. Svaki put kad bi Lana ili mlađi sin Filip nacrtali crtež za baku, ostavljali bi ga na polici u hodniku – kao da čekaju da ona ipak pokuca na vrata.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, Damir je ušao u sobu s mobitelom u ruci. “Zvala me mama,” rekao je tiho. “Pitala je kako smo.”
“I?” upitala sam s nadom.
“Pitala je samo za mene. Nije spomenula djecu. Ni tebe.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “A što si joj rekao?”
“Ništa posebno… Rekao sam da smo dobro. Da Lana ima rođendan za par dana. Rekla je da ima nekih obaveza i da neće moći doći.”
Sjedila sam na rubu kreveta i osjećala se kao da me netko polako gasi iznutra. Nisam trebala njezinu pažnju zbog sebe – ali zbog djece jesam. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala više popustiti? Jesam li trebala češće zvati? Ili je problem bio u njoj?
Moja mama Ruža dolazila je svaki drugi dan. Donosila bi pite, pričala priče iz djetinjstva i igrala se s djecom na podu dnevnog boravka. Djeca su je obožavala. Ali svaki put kad bi Lana rekla: “Bako Ružo, hoće li doći i baka Mira?”, osjećala bih se kao da mi netko zabija nož u srce.
Jednog popodneva odlučila sam otići do Mire. Djeca su bila u vrtiću, a Damir na poslu. Stajala sam pred njezinim vratima s drhtavim rukama i srcem koje mi je tuklo u grudima kao ludo.
Otvorila mi je vrata s iznenađenjem na licu.
“Ivana? Što ti radiš ovdje?”
“Mogu li ući?” upitala sam tiho.
Nije me pozvala unutra, ali nije ni zatvorila vrata. Stajale smo tako na pragu, dvije žene koje dijele istu krv kroz djecu, ali kao da su svjetovi udaljene.
“Miro… Djeca te pitaju svaki dan gdje si. Lana te nacrta za svaki rođendan i pita zašto ne dolaziš. Filip te traži kad padne i zaplače. Znaš li koliko im nedostaješ?”
Pogledala me hladno. “Ivana, ja nisam osoba koja voli nametanja. Vi imate svoju obitelj, ja imam svoj mir. Ne želim se miješati.”
“Ali to nisu nametanja! To su tvoja unučad! Oni te vole!”
Slegnula je ramenima: “Djeca su mala, brzo zaborave. Imaju vas dvoje, što im više treba?”
Osjetila sam bijes kako mi raste u prsima. “Ne mogu vjerovati da to govoriš! Zar ti ništa ne znači što te tvoji unuci žele vidjeti? Zar ti ništa ne znači što tvoj sin pati jer te nema?”
Nije odgovorila. Samo je pogledala negdje preko mog ramena.
“Ako ikada poželiš vidjeti djecu, vrata su ti otvorena,” rekla sam i otišla.
Tjedni su prolazili bez promjena. Djeca su polako prestajala pitati za baku Miru. Lana je jednom rekla: “Možda baka Mira živi u drugom gradu pa ne može doći.” Nisam imala snage ispravljati je.
Damir se povukao u sebe. Više nije spominjao majku. Ponekad bih ga uhvatila kako gleda stare fotografije na mobitelu – slike na kojima Mira drži Lanu kao bebu ili smiješi se Filipu dok ga ljulja na klackalici.
Jedne večeri sjeli smo zajedno nakon što su djeca zaspala.
“Znaš,” rekla sam tiho, “ne znam više što da radim. Ne želim da djeca misle da nisu dovoljno dobra za svoju baku.”
Damir me pogledao tužno: “Možda ona jednostavno ne zna voljeti drugačije… Možda nikad nije ni naučila.”
Te riječi su me pogodile jače nego išta prije toga.
Sutradan sam odlučila prestati čekati Miru. Počela sam graditi naš mali svijet bez njezine sjene koja nas pritišće.
Ali još uvijek me boli kad vidim Lanu kako crta dvije bake – jednu šarenih haljina i osmijeha, drugu sivu i daleku.
Ponekad se pitam: Jesmo li mogli nešto promijeniti? Je li moguće natjerati nekoga da voli tvoju djecu ako to ne želi? Ili jednostavno moramo naučiti živjeti s prazninom koju ostavlja njihova odsutnost?