Bratova nova žena i moj pad: Ispovijest jednog muža
“Znaš li ti uopće što radiš?” viknula je moja supruga Marija dok su joj suze klizile niz lice. Stajao sam nasred naše male kuhinje u Novom Zagrebu, držeći šalicu kave koja se tresla u mojoj ruci. Nije ni znala da je ovo tek početak oluje koja će nas sve progutati.
Sve je počelo prošlog proljeća, kad je moj brat Ivan nakon razvoda iznenada došao iz Sarajeva s novom ženom. Lejla. Ime joj je zvučalo egzotično, a osmijeh joj je bio topao, ali u očima joj se skrivala neka tuga koju sam odmah prepoznao. Možda zato što sam i sam godinama nosio sličnu prazninu.
Prvi put kad sam je vidio, sjedili smo svi za stolom kod naše majke u Travnom. Ivan je bio ponosan, stalno ju je držao za ruku. Lejla je bila tiha, ali svaki put kad bi me pogledala, kao da me probola kroz srce. Nisam mogao objasniti sebi zašto mi je toliko zanimljiva. Marija je primijetila moju nelagodu i kasnije mi šapnula: “Nemoj glumiti, svi vide kako buljiš u nju.”
Nisam joj znao odgovoriti. Samo sam slegnuo ramenima i pokušao se posvetiti djeci. Ali Lejla je ostala u mojim mislima. Počeli smo se češće viđati jer su Ivan i Lejla često dolazili kod nas na ručak ili kavu. Marija ih je uvijek srdačno dočekivala, ali ja sam osjećao kako se između mene i Lejle stvara nevidljiva nit.
Jednog dana, dok su Ivan i Marija otišli po kolače, ostali smo sami na balkonu. Lejla je gledala prema tramvajima koji su prolazili ispod našeg stana.
“Znaš, nije mi lako ovdje,” tiho je rekla.
“Zašto?” pitao sam, pokušavajući zvučati nezainteresirano.
“Sve mi je strano… Osjećam se kao da nikad neću pripadati. Ivan je dobar, ali…” zastala je.
Nisam znao što reći. Osjetio sam potrebu da je zaštitim, da joj budem blizak. Taj osjećaj me preplašio.
Prolazili su tjedni, a ja sam sve više tražio izgovore da ih posjetim ili da ih pozovem k nama. Marija je postajala sumnjičava. Počela me ispitivati gdje idem, zašto kasnim s posla, zašto stalno pričam o Ivanu i Lejli.
Jedne večeri, nakon što su svi zaspali, dobio sam poruku od Lejle: “Možeš li doći? Ivan nije doma.” Srce mi je preskočilo. Nisam razmišljao – obukao sam jaknu i izašao na hladni zrak. Hodao sam kroz poluprazne ulice osjećajući se kao tinejdžer.
Kad sam stigao, Lejla me čekala na vratima. Oči su joj bile crvene od plača.
“Ivan me opet optužio da ga varam… Ne mogu više ovako,” šapnula je.
Bez riječi sam je zagrlio. Osjetio sam kako mi se tijelo trese od uzbuđenja i straha. Te noći nismo spavali zajedno, ali nešto se nepovratno promijenilo između nas.
Sljedećih dana nisam mogao normalno funkcionirati. Marija me gledala sumnjičavo, a djeca su osjećala napetost u zraku. Počeo sam izbjegavati kuću, a kad bih bio doma, bio sam odsutan duhom.
Jednog popodneva, dok sam sjedio u autu ispred škole čekajući sina, zazvonio mi je mobitel. Bio je to Ivan.
“Brate… Jesi li ti nešto imao s Lejlom?”
Osjetio sam kako mi krv nestaje iz lica.
“Što to pričaš? Jesi normalan?”
“Vidim kako te gleda… I ona stalno spominje tebe… Ako si mi išta napravio, ne znam što ću…”
Prekinuo sam poziv i tresući se upalio auto. Znao sam da moram nešto poduzeti prije nego sve eksplodira.
Te večeri priznao sam Mariji da osjećam nešto prema Lejli. Nije vrištala – samo me gledala kao da me prvi put vidi.
“Znači, sve ove godine ništa nije vrijedilo? Naša djeca? Naša borba?”
Nisam imao odgovor. Samo sam sjedio i gledao u pod.
Ivan me više nije zvao. Majka me izbjegavala. Djeca su šutjela i povukla se u sebe. Osjećao sam se kao izdajica – ne samo supruge nego i cijele obitelji.
Lejla mi je slala poruke, ali nisam imao snage odgovoriti. Sve što sam želio bilo je vratiti vrijeme unatrag.
Danas sjedim sam u stanu koji više ne miriše na dom. Marija je otišla s djecom kod svojih roditelja u Mostar. Ivan se vratio u Sarajevo bez Lejle – ona je nestala iz naših života kao da nikad nije postojala.
Pitam se: Je li moguće oprostiti sebi kad izdaš sve što si volio? Može li ljubav biti opravdanje za izdaju ili smo samo slabi kad popustimo pred vlastitim željama?