Ljeto koje je ostalo prazno: Priča jedne bake
“Zašto više ne dolazite? Što sam to napravila?” glas mi je zadrhtao dok sam gledala kroz prozor na prazno dvorište. Ljuljačka se lagano njihala na vjetru, a prošlog ljeta tu su se smijali moji unuci, Iva i Filip. Sada, samo tišina.
Moj muž, Stjepan, sjedio je za stolom i šutke vrtio šalicu kave. “Pusti, Marija. Doći će kad budu mogli.”
Ali ja nisam mogla pustiti. Sve smo uložili u tu vikendicu kod Ogulina. Godinama smo štedjeli, odricali se putovanja, Stjepan je sam popravljao krov, ja sam sadila cvijeće i povrće da djeca imaju što brati. Kad su prošlog ljeta došli, srce mi je bilo puno. Iva je trčala bosa po travi, Filip je s djedom slagao kućicu za ptice. Navečer smo pekli kukuruz na vatri i pričali priče iz djetinjstva.
Ali ove godine – ništa. Samo poruka od kćerke: “Mama, ne možemo doći ovo ljeto. Djeca imaju aktivnosti, a i Marko radi.”
Znam da Marko, moj zet, nije nikad bio oduševljen našom vikendicom. On je gradsko dijete, navikao na more i apartmane. Ali moja kćerka Ana… Ona je odrasla ovdje! Kako joj nije stalo?
Jedne večeri nazvala sam Anu. “Dušo, sve je spremno za vas. Povrće je naraslo, ljuljačka čeka Ivinu haljinicu…”
S druge strane tišina. “Mama… Ne znam kako da ti kažem… Marko misli da bi djeci bilo bolje na moru ove godine.”
“Ali prošle godine su bili presretni! Zar ti nije stalo do svega što smo napravili?”
“Mama, nije to… Samo… Djeca su narasla, imaju svoje društvo, aktivnosti…”
Osjetila sam knedlu u grlu. “A ja? Zar ja nisam njihova baka? Zar nije važno da provedu vrijeme s nama?”
Ana je uzdahnula. “Znaš da te vole… Ali Marko misli da bi im bilo dosadno.”
Nisam više mogla slušati. Spustila sam slušalicu i plakala dugo u noć.
Stjepan me pokušao utješiti. “Možda pretjeruješ. Djeca rastu, imaju svoje živote.”
Ali ja nisam mogla prihvatiti da sam postala višak u životima vlastite djece.
Sljedećih dana pokušavala sam se zabaviti – brala sam rajčice, zalijevala cvijeće, ali sve mi je djelovalo besmisleno bez dječjeg smijeha. Počela sam preispitivati sve: Jesam li bila previše stroga prema Ani kad je bila mala? Jesam li previše očekivala od nje? Možda joj Marko puni glavu protiv nas?
Jedne subote odlučila sam otići u Zagreb i iznenaditi ih. Kupila sam kolače u slastičarnici kod Glavnog kolodvora i pokucala na njihova vrata.
Ana me iznenađeno pogledala: “Mama? Što radiš ovdje?”
“Došla sam vidjeti svoje unuke.”
Filip je istrčao iz sobe: “Bako!” Zagrlio me snažno, a Iva je odmah pitala: “Jesi donijela štrudlu?”
Marko je stajao sa strane, hladan kao uvijek.
“Djeco, idite u sobu,” rekao je tiho.
Ostali smo sami u dnevnoj sobi. Ana je nervozno vrtjela pramen kose.
“Marija,” počeo je Marko, “razumijem da vam je stalo do djece, ali mi imamo svoje planove.”
“Planove? A gdje smo mi u tim planovima? Zar nije važno da djeca znaju svoje korijene?”
Ana je šutjela.
“Marko,” rekla sam tiho, “znam da nisi odrastao na selu, ali zar ne vidiš koliko im znači priroda? Prošle godine nisu prestajali pričati o vikendici.”
On je slegnuo ramenima: “Možda njima znači, ali meni ne. Ja tamo nemam što raditi.”
Pogledala sam Anu u oči: “A ti?”
Ona je samo slegnula ramenima: “Ne želim svađu…”
Te večeri vratila sam se kući slomljena. Stjepan me dočekao na vratima: “I?”
“Sve isto,” rekla sam kroz suze.
Dani su prolazili sporo. Počela sam izbjegavati susjede jer su stalno pitali kad dolaze unuci. Sramila sam se priznati da nas vlastita kćerka izbjegava.
Jednog dana stiglo je pismo od Ive: “Bako, volim te! Nedostaješ mi! Kad ćemo opet brati jagode?”
Srce mi se steglo od tuge i ljubavi istovremeno.
Odlučila sam napisati Ani pismo:
“Draga Ana,
Znam da imaš svoj život i da želiš najbolje za svoju djecu. Ali molim te, nemoj zaboraviti koliko im znači obitelj i korijeni. Ovdje ih čekaju ljubav i uspomene koje će ih pratiti cijeli život. Nemoj dopustiti da nas udaljenost ili nesporazumi razdvoje.”
Nisam dobila odgovor.
Ljeto se bližilo kraju. Jednog popodneva začula sam auto na prilazu. Iva i Filip istrčali su iz auta i potrčali prema meni.
“Bako! Došli smo!”
Ana je izašla iz auta, pogledala me i tiho rekla: “Morala sam doći… Djeca nisu prestajala pričati o tebi.”
Zagrlila sam ih sve i osjetila kako mi srce ponovno kuca punom snagom.
Ali znam da ništa više nije isto. Marko nije došao s njima. Osjećam da će svako novo ljeto biti borba između prošlosti i sadašnjosti.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi stariji postali teret svojoj djeci? Ili su oni zaboravili koliko im znači obitelj? Što biste vi učinili na mom mjestu?