Između majke i supruge: Kad je Ivan izabrao ostati uz svoju majku

“Opet si zaboravila kupiti kruh, Ana!” – povikala je svekrva Milena iz kuhinje, dok sam ja stajala na hodniku s ključevima u ruci, još uvijek u kaputu. Ivan je sjedio za stolom, gledao u mobitel i pravio se da ne čuje. U tom trenutku, osjećala sam se kao gost u vlastitom domu.

Kad smo se vjenčali, Ivan i ja smo sanjali o malom stanu u Novom Zagrebu, o miru i našem kutku. Ali život je imao druge planove. Njegov otac je iznenada preminuo, a Milena je ostala sama u velikoj kući u Dubravi. Ivan nije mogao podnijeti pomisao da je ostavi samu. “To je samo privremeno, Ana, dok se mama ne snađe”, govorio je. Privremeno se pretvorilo u godine.

Prvih nekoliko mjeseci trudila sam se biti dobra snaha. Kuhala sam, čistila, slušala Milenine priče o tome kako je Ivan bio najbolji učenik u razredu i kako nitko ne zna skuhati sarmu kao ona. Ali svaki moj pokušaj da unesem nešto svoje bio je dočekan s podsmijehom ili tihim negodovanjem. “Kod nas se to ne radi tako”, govorila bi Milena i uzimala lonac iz mojih ruku.

Jedne večeri, dok smo Ivan i ja ležali u krevetu, skupila sam hrabrost i tiho rekla: “Ivane, osjećam se kao uljez. Zar ne vidiš da tvoja mama upravlja svime?” Okrenuo se na drugu stranu i šapnuo: “Ana, molim te, nemoj sad. Znaš da joj je teško. Budi strpljiva.”

Strpljenje je postalo moja svakodnevica. Svaki dan isti ritual: Milena određuje što ćemo jesti, kad ćemo jesti, gdje ćemo sjediti. Čak i kad sam predložila da odemo na vikend u Opatiju, Milena je odmah rekla: “A tko će mene ostaviti samu?” Ivan je samo slegnuo ramenima.

Moja prijateljica Lejla iz Sarajeva često mi je slala poruke: “Ana, moraš postaviti granice!” Ali kako postaviti granice kad ti muž ne želi stati uz tebe? Kad sam mu jedne večeri rekla: “Ivan, biraj – ili ćemo zajedno graditi naš život ili ću ja otići”, on me gledao kao da sam ga ošamarila. “Ne mogu ostaviti mamu samu! Ona nema nikoga osim mene!”

Tada sam prvi put osjetila pravi bijes. “A što je sa mnom? Zar ja nisam tvoja obitelj?” Vikala sam kroz suze dok su mi ruke drhtale. Milena je stajala na vratima i hladno rekla: “Ana, nisi ti prva koja misli da može razdvojiti sina od majke.”

Noći su postale duge i besane. Počela sam izbjegavati kuću, ostajati duže na poslu, šetati Jarunom sama dok mi se srce stezalo od tuge. Jednog dana, dok sam sjedila na klupi i gledala labudove, prišla mi je starija gospođa i upitala: “Dijete, jesi li dobro?” Nisam znala što bih rekla osim: “Ne znam više gdje pripadam.”

Vratila sam se kući kasno te večeri. Ivan me čekao u dnevnoj sobi. “Ana, mama misli da bi bilo bolje da odeš na neko vrijeme kod svojih roditelja dok ona ne preboli tatu.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. “Znači to želiš? Da odem?” On je šutio.

Spakirala sam stvari bez riječi. Moja mama u Mostaru me dočekala raširenih ruku i suzama u očima. “Kćeri moja, nisi ti kriva što si voljela pogrešnog muškarca.” Dani su prolazili sporo. Svaki poziv iz Zagreba bio je samo Ivanovo kratko javljanje: “Kako si? Mama pita jesi li dobro.” Nikad nije pitao kad ću se vratiti.

Jedne večeri Lejla me povela na kafu s društvom iz Sarajeva. Slušala sam njihove priče o svakodnevnim problemima – krediti, posao, djeca – ali nitko nije morao dijeliti muža s njegovom majkom. Počela sam shvaćati koliko sam se izgubila pokušavajući biti ono što nisam.

Nakon tri mjeseca odlučila sam se vratiti u Zagreb po svoje stvari. Milena me dočekala na vratima s osmijehom: “Vidiš da možeš i bez nas.” Ivan je stajao iza nje, pogleda spuštenog prema podu.

“Ivane,” rekla sam tiho, “želim razvod.” Pogledao me šokirano: “Ana, nemoj… možemo pokušati opet.” Ali znala sam da ne možemo. Previše puta sam birala njega, a on nikad nije izabrao mene.

Godinu dana kasnije živim sama u malom stanu na Trešnjevci. Imam mir, svoj život i svoje odluke. Ponekad sretnem Ivana na tržnici – uvijek žuri kući s vrećicama za Milenu.

Pitam se često: Jesam li pogriješila što sam otišla? Ili sam napokon izabrala sebe? Što biste vi učinili na mom mjestu?