Vjera na rubu: Molitva za moju majku Anicu

“Ne možeš ti to razumjeti, Ivana! Ti si uvijek bila tatina princeza, a ja sam ovdje ostala sama s njom!” vikao je moj brat Dario, tresući se od bijesa dok je stajao na pragu dnevne sobe. Majka je ležala u sobi do nas, iscrpljena od još jedne kemoterapije, a ja sam osjećala kako mi srce puca na tisuću komadića.

“Dario, molim te… Sad nije vrijeme za svađu. Mama nas treba zajedno,” šaptala sam, ali on je već zalupio vratima i nestao niz stepenice. U tom trenutku, sve što sam mogla bilo je sjesti na pod, priviti koljena uz prsa i pustiti suze da teku.

Majka Anica bila je stub naše obitelji. Rođena u malom selu kod Livna, cijeli život je radila, štedjela, borila se za nas. Kad je tata poginuo u prometnoj nesreći prije deset godina, ona je preuzela sve na svoja leđa. I sad, kad bi napokon trebala uživati u unucima i miru, bolest ju je prikovala za krevet.

Sjećam se dana kad su nam javili dijagnozu. Sjedili smo u bolničkoj čekaonici, Dario i ja, dok su liječnici govorili o metastazama i prognozama. Nisam mogla disati. Dario je stisnuo šake tako snažno da su mu zglobovi pobijelili. Majka je samo tiho rekla: “Bit će kako Bog da.”

Nakon toga, sve se promijenilo. Dario je postao gorak, ljut na svijet, na mene, na Boga. Ja sam pokušavala biti jaka, ali noću bih plakala u jastuk. Suprug Ivan nije znao kako mi pomoći. “Možda bi trebala više moliti,” rekao mi je jedne večeri dok smo sjedili za kuhinjskim stolom. “Tvoja mama uvijek kaže da molitva pomaže.”

Nisam znala vjerujem li još uvijek. Toliko sam puta molila za zdravlje, za mir u kući, za Darijevu sreću… A sve se činilo uzaludno. Ipak, te noći sam kleknula pokraj kreveta i šaptala Očenaš kroz suze. “Bože, ako me čuješ, pomozi nam…”

Sljedećih dana pokušavala sam biti uz majku što više mogu. Donosila sam joj juhu koju voli, čitala joj psalme iz stare bakine Biblije. Ponekad bi me uhvatila za ruku i rekla: “Ivana, ne boj se. Sve će biti dobro. Vidiš li ovu krunicu? Ona mi daje snagu.” Gledala sam te istrošene zrnca među njezinim prstima i pitala se ima li to stvarno smisla.

Jednog jutra, dok sam joj mijenjala posteljinu, majka me pogledala ravno u oči: “Znaš li ti koliko sam puta molila za vas? Za tebe i Darija? I kad ste bili mali i kad ste bili tvrdoglavi tinejdžeri… Nikad nisam prestala vjerovati da će Bog čuti moje molitve.”

Te riječi su me pogodile dublje nego išta prije. Počela sam svako jutro odlaziti u crkvu prije posla. Sjela bih u zadnju klupu i gledala svjetlost koja se probija kroz vitraje. Ponekad bih samo šutjela, ponekad bih šaptala molitve koje sam znala iz djetinjstva.

Dario je sve više izbjegavao kuću. Jedne večeri došao je pijan i srušio vazu koju nam je mama donijela iz Međugorja. “Gdje ti je sad tvoj Bog? Zašto ne pomogne?” vikao je kroz suze. Nisam imala odgovora. Samo sam ga zagrlila dok nije zaspao na kauču.

Majčino stanje se pogoršavalo. Liječnici su nam rekli da se pripremimo na najgore. Te noći nisam mogla spavati. Otišla sam do njezine sobe i sjela kraj njezina kreveta. Disala je teško, ali kad me vidjela, nasmiješila se.

“Ivana… Ne boj se smrti. To nije kraj. To je povratak kući,” šaptala je.

“Mama… Ne znam kako ću bez tebe,” jecala sam.

“Imaš Darija. Imaš Ivana i djecu. I imaš vjeru. To te nikad neće napustiti,” rekla je i stisnula mi ruku.

Te noći smo zajedno molile krunicu. Osjetila sam mir kakav nisam dugo osjetila.

Kad nas je mama napustila nekoliko dana kasnije, kuća je bila ispunjena tišinom i tugom. Dario nije mogao prestati plakati; prvi put nakon dugo vremena zagrlili smo se kao brat i sestra.

Na sprovodu su svi govorili o tome koliko je bila dobra žena, koliko je pomagala drugima, koliko je vjerovala u ljude i Boga čak i kad joj život nije bio milostiv.

Nakon svega, ostali smo sami s boli i pitanjima. Ali nešto se promijenilo u meni – počela sam vjerovati da molitva nije čarolija koja rješava probleme preko noći, nego snaga koja nas drži kad sve drugo nestane.

Dario i ja smo počeli razgovarati o svemu što nas boli – o tatinoj smrti, o majčinoj bolesti, o našim strahovima i ljutnji na Boga i svijet. Počeli smo zajedno odlaziti na misu nedjeljom; ponekad samo sjedimo u tišini i držimo se za ruke.

Danas znam da vjera nije bijeg od stvarnosti nego način da preživimo ono što ne možemo promijeniti.

Pitam se često: Što bi bilo da nisam pronašla snagu u molitvi? Bismo li Dario i ja ikad opet bili brat i sestra? Može li vjera stvarno izliječiti slomljeno srce ili nam samo daje snagu da nastavimo dalje?