Naša borba za vlastiti dom: Kako smo preživjeli pod istim krovom s Markovom majkom
“Opet nisi dobro posložila tanjure, Ana! Rekla sam ti već sto puta, ovako se kod nas ne radi!” Marijin glas odjekivao je kuhinjom kao zvono na crkvi u nedjelju ujutro. Držala sam tanjur u ruci, a ruke su mi se tresle. Pogledala sam Marka, ali on je samo slegnuo ramenima i nastavio listati novine. U tom trenutku, osjećala sam se kao gost u vlastitom životu.
Nisam ni sanjala da će moj brak s Markom značiti i brak s njegovom majkom. Kad smo se vjenčali, nismo imali dovoljno novca za stan. Marko je radio u građevini, a ja sam bila na zamjeni u školi. Marija nam je velikodušno ponudila da živimo kod nje dok ne stanemo na noge. “Bit će vam lakše, djeco moja. Nema smisla da bacate novac na podstanarstvo kad imate ovdje sve što vam treba,” govorila je. Tada mi se činila kao spasiteljica.
Ali već prve večeri, dok smo sjedili za stolom, shvatila sam da će to biti daleko od idile. Marija je odlučivala što ćemo jesti, kad ćemo jesti, pa čak i gdje ćemo sjediti. “Ana, ti sjedi ovdje, bliže prozoru. Marko voli sjediti do zida.” Nisam imala snage proturječiti.
Najgore su bile sitnice. Moje šalice za kavu nestajale su iz ormarića, a na njihovo mjesto dolazile su Marijine stare šalice s cvjetićima. Moja posteljina završila je na dnu ormara. Svaki put kad bih pokušala nešto promijeniti u stanu, Marija bi to vratila na staro mjesto.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, Marija je stajala iza mene i promatrala svaki moj pokret. “Ana, znaš li ti da Marko voli kad mu se juha posoli prije nego što sjedne za stol? Tako sam ga naučila.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam znala što više radim pogrešno.
Marko je bio između dvije vatre. “Znaš kakva je mama… Samo želi najbolje,” govorio bi mi tiho u krevetu dok smo ležali okrenuti leđima jedno drugome. “Ali Marko, ja više ne mogu ovako! Osjećam se kao dijete koje stalno netko ispravlja!”
S vremenom su se svađe pojačale. Jednog dana, nakon što sam došla s posla umorna i gladna, zatekla sam Mariju kako preuređuje našu sobu. “Samo sam malo pomaknula ormar, bolje će vam biti ovako,” rekla je veselo. Nisam mogla vjerovati. “Marija, ovo je NAŠA soba!” viknula sam prvi put otkad sam došla pod njezin krov.
Marko je dojurio iz dnevne sobe. “Što se događa?”
“Tvoja mama stalno ulazi u našu sobu bez pitanja! Zar nemamo pravo na malo privatnosti?”
Marija se uvrijedila i otišla u svoju sobu zalupivši vratima. Marko me pogledao s tugom i krivnjom u očima. “Ana… molim te, pokušaj razumjeti… Ona je sama otkad je tata umro…”
“A ja? Ja nisam sama? Ja nemam pravo na svoj mir?”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam ostavila iza sebe kad sam došla u ovaj grad zbog Marka – svoju obitelj u Mostaru, prijateljice iz djetinjstva, miris bakine kuhinje… Sada sam bila samo snaha koja ne zna posložiti tanjure.
Sljedećih dana atmosfera je bila ledena. Marija nije razgovarala sa mnom osim kad bi morala. Marko je bio sve nervozniji. Počeli smo se udaljavati jedno od drugoga.
Jednog popodneva, dok sam sjedila na klupi ispred zgrade i plakala, prišla mi je susjeda Jasmina. “Ana, dušo, vidim te svaki dan… Znam kako ti je. I ja sam prošla isto s muževom mamom kad smo došli iz Sarajeva. Moraš mu reći da birate svoj put. Inače ćeš izgubiti sebe.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć. Sljedeće jutro odlučila sam razgovarati s Markom.
“Marko, ili ćemo pronaći svoj stan ili ću otići natrag roditeljima. Više ne mogu ovako.”
Gledao me dugo šutke. “Znaš da nemamo novca…”
“Naći ću još jedan posao ako treba! Samo želim da imamo svoj mir!”
Nakon tog razgovora stvari su se počele mijenjati. Marko je počeo tražiti dodatni posao, a ja sam uzela sate instrukcija iz matematike za djecu iz susjedstva. Svaku kunu smo štedjeli.
Marija je bila povrijeđena i često bi komentirala: “Vidjet ćete vi kako je teško kad budete sami! Nije lako voditi kućanstvo!” Ali nisam odustajala.
Nakon šest mjeseci uspjeli smo skupiti dovoljno za mali stan na periferiji grada. Kad smo pakirali stvari, Marija nije htjela izaći iz svoje sobe. Oprostile smo se hladno, ali znala sam da joj je teško.
Prva noć u našem stanu bila je tiha i čudna. Sjedili smo na podu jer još nismo imali kauč. Pogledala sam Marka i prvi put nakon dugo vremena osjetila mir.
Danas, tri godine kasnije, još uvijek otplaćujemo kredit i često jedemo tjesteninu jer nemamo za meso svaki dan. Ali imamo svoj mir i svoj život.
Ponekad me zaboli kad vidim koliko se Marko udaljio od majke, ali znam da nismo imali izbora.
Pitam se: Je li moguće biti dobar sin i dobar muž istovremeno? Gdje prestaje dužnost prema roditeljima, a počinje odgovornost prema vlastitoj obitelji? Što vi mislite?