Ispod Površine: Ispovijest o Prevari, Sramoti i Gubitku Povjerenja
“Jesi li siguran da ti žena ne čita poruke?” – upitala je Ajla, smiješeći se kroz ekran mobitela. Ruke su mi drhtale dok sam tipkao odgovor, iako sam znao da bi bilo pametnije prekinuti razgovor. Ali nešto u toj igri, u toj pažnji koju mi je davala nepoznata žena, bilo je jače od razuma. Moja supruga Ivana već je spavala u drugoj sobi, a ja sam, kao kakav klinac, potajno uživao u zabranjenom.
Nisam ni slutio da će mi ta noć promijeniti život. Ajla je zapravo bila blogerica poznata po tome što testira vjernost muškaraca i javno ih razotkriva. Nisam to znao. Mislio sam da je samo još jedna dosadna večer na internetu, još jedan bijeg od svakodnevnih problema – kredita, posla koji mrzim, djece koja me sve manje slušaju. Nisam ni primijetio kad sam prestao biti muž i otac, a postao samo još jedan lik na ekranu.
“Ajde, priznaj, dosadilo ti je sve to kod kuće?” – nastavila je Ajla. Osjetio sam kako mi obrazi gore od srama, ali nisam prestao. “Možda malo…” – napisao sam, a ona je odmah odgovorila: “Hoćeš li se naći sa mnom?” U tom trenutku nisam mislio ni na što drugo osim na uzbuđenje koje me preplavilo. Pristao sam.
Sljedeći dan sam slagao Ivani da moram ostati duže na poslu. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam se vozio prema dogovorenom kafiću na Ilidži. Ajla je bila još ljepša uživo, ali nešto u njenom pogledu bilo je hladno, proračunato. Sjeo sam za stol i naručio kafu, pokušavajući sakriti nervozu.
“Znaš li ti koliko si daleko spreman ići zbog malo pažnje?” – upitala me iznenada. Zbunjeno sam se nasmijao, misleći da se šali. “Ne znam… valjda nisam jedini muškarac koji ponekad poželi nešto novo?”
Nije odgovorila. Samo je izvadila mobitel i počela tipkati. Nisam ni slutio da me snima.
Nakon tog susreta vratio sam se kući s osjećajem krivnje koji me gušio. Ivana me dočekala s osmijehom i pitanjem kako je bilo na poslu. Lagao sam joj u lice, a ona mi je vjerovala. Djeca su trčala oko mene, vukla me za rukav, a ja sam osjećao da tonem sve dublje.
Dva dana kasnije, sve se raspalo. Prijatelj mi je poslao link na članak: “Testirali smo vjernost: Otac dvoje djece iz Sarajeva spreman prevariti ženu zbog nepoznate žene s interneta!” Uz članak su bile slike iz kafića, moji odgovori iz poruka, čak i moj glas dok govorim kako bih riskirao brak zbog malo uzbuđenja.
Mobitel mi nije prestajao zvoniti. Prvo su zvali prijatelji, onda rodbina, a na kraju i Ivana. U njenom glasu nije bilo bijesa – samo nevjerica i tuga. “Jesi li ti stvarno to rekao? Jesi li stvarno bio spreman sve nas ostaviti zbog nje?”
Nisam imao odgovor. Samo sam šutio dok suze nisu potekle.
Sljedećih dana živio sam kao duh. Ljudi su me gledali ispod oka u trgovini, kolege su šaptale iza leđa, a djeca su osjećala napetost u zraku. Ivana nije htjela razgovarati sa mnom. Spavao sam na kauču, pokušavajući pronaći način da vratim povjerenje koje sam tako lako prokockao.
Jedne večeri, dok sam sjedio u mraku dnevne sobe, došla je Ivana. Sjela je nasuprot mene i dugo šutjela.
“Znaš li koliko si nas povrijedio? Ne samo mene… nego i našu djecu?”
Nisam mogao podići pogled.
“Zašto si to napravio? Zar ti nismo bili dovoljni?”
Pokušao sam objasniti – umor, pritisak, osjećaj da više nisam važan nikome osim kao hranitelj obitelji. Ali riječi su zvučale jadno i sebično.
“Svi smo umorni, Damire! I ja sam umorna! Ali ne tražim utjehu kod drugih ljudi!”
Nakon toga više nije bilo riječi. Samo tišina koja je trajala danima.
Pokušavao sam popraviti stvari – pomagao oko djece, kuhao večere, slao Ivani poruke isprike. Ali povjerenje je bilo slomljeno kao staklo koje se više ne može sastaviti.
Jednog dana došao sam po sina u školu i čuo kako ga druga djeca zadirkuju zbog onoga što se dogodilo. Srce mi se slomilo kad sam vidio suze u njegovim očima.
Te noći sam prvi put ozbiljno razmišljao o tome što znači biti otac i muž. Shvatio sam da nije dovoljno samo donositi novac kući ili biti fizički prisutan – moraš biti tu srcem i dušom.
Ivana mi je dala drugu šansu, ali ništa više nije bilo isto. Povjerenje se gradilo polako, svaki dan iznova. Naučio sam cijeniti ono što imam i shvatio koliko lako čovjek može izgubiti sve zbog jedne pogrešne odluke.
Ponekad se pitam: Jesmo li svi mi zapravo toliko slabi kad nas iskušenje pogodi u pravom trenutku? I može li se povjerenje ikada potpuno vratiti nakon što jednom pukne?