Kad je mama rekla da rodbina dolazi: Ovaj put sam odlučila drugačije
“Opet dolaze? Zar ne možeš jednom reći da ne mogu?” viknula sam u slušalicu, dok sam gledala kroz prozor na maglovito jutro iznad našeg dvorišta. Mama je šutjela nekoliko sekundi, a onda tiho rekla: “Znaš da ne mogu, Amela. To je naša rodbina. Oni su nam sve.”
Sve. Ta riječ mi je odzvanjala u glavi dok sam gledala kako se magla povlači s livade. Sve, a meni su bili teret. Odrasla sam u malom selu kod Travnika, gdje se svaki dan znao red: ustani prije zore, nahrani kokoši, pomuzi kravu, pometi dvorište. I svaki put kad bi rodbina iz Sarajeva ili Zagreba najavila dolazak, sve bi se pretvorilo u predstavu – stolovi puni hrane, osmijesi na silu, priče o uspjesima koje su zvučale kao bajke.
Nikad nisam voljela selo. Znam da je to grijeh reći, ali istina je. Mrzila sam miris svježe pokošene trave, tišinu koju prekida samo lavež pasa i beskrajne poslove koji nikad ne prestaju. Uvijek sam sanjala o gradu, o anonimnosti, o tome da mogu biti bilo tko osim Amela iz sela.
Ali ovaj put, kad je mama rekla da dolaze tetka Jasmina i njena kćerka Lejla, nešto se u meni prelomilo. Nisam htjela više bježati u sobu i praviti se da učim. Nisam htjela više slušati kako Lejla priča o fakultetu u Zagrebu i dečku koji vozi BMW. Ovaj put sam odlučila – bit ću prisutna. Bit ću iskrena.
Dan prije njihovog dolaska, mama i ja smo čistile kuću. “Amela, molim te, nemoj opet praviti scene. Znaš kakva je Jasmina – odmah će pričati po cijelom selu ako nešto ne valja.”
“Mama, zar ti nije dosta glumiti? Zar nije dosta što svaki put moramo biti netko drugi pred njima?”
Pogledala me umorno, s onim pogledom koji govori više od riječi. “Nekad moraš šutjeti zbog mira u kući.”
Ali ja nisam htjela više šutjeti.
Kad su stigli, sve je bilo kao i uvijek – smijeh na silu, poljupci u obraz, komentari o tome kako sam narasla i kako mi dobro stoji ta boja kose (iako znam da misle suprotno). Lejla je odmah izvadila mobitel i počela pokazivati slike s putovanja po Italiji.
“A ti, Amela? Šta ima kod tebe? Jesi li još uvijek ovdje?” pitala je s osmijehom koji je bio više podsmijeh.
“Jesam,” odgovorila sam mirno. “Još uvijek sam ovdje. I znaš šta? Nije mi lako.”
Svi su utihnuli. Mama me pogledala kao da sam upravo priznala najveći grijeh.
“Nije lako ustajati svako jutro prije zore i raditi do mraka. Nije lako gledati kako svi odlaze, a ti ostaješ jer nemaš izbora. Nije lako slušati kako si manje vrijedna jer nisi otišla u grad ili na fakultet.”
Tetka Jasmina je pokušala ublažiti situaciju: “Ma znaš ti da te mi volimo… Samo želimo najbolje za tebe.”
“A šta ako najbolje za mene nije ono što vi mislite?” upitala sam tiho.
Lejla je slegnula ramenima: “Pa uvijek možeš otići. Ja bih poludjela ovdje.”
“Možda i hoću otići jednog dana. Ali dok sam ovdje, želim da me prihvatite takvu kakva jesam – sa svim svojim slabostima i snovima koji nisu isti kao vaši.”
Osjetila sam kako mi glas podrhtava, ali nisam htjela plakati pred njima. Mama je šutjela, gledala u stol kao da traži odgovore među šarama na stolnjaku.
Tog dana prvi put nisam pobjegla iz sobe kad su počeli pričati o uspjesima svojih sinova i kćeri. Prvi put sam rekla što mislim, bez straha da ću nekoga razočarati.
Navečer, kad su otišli, mama je sjela kraj mene na klupu ispred kuće.
“Znaš… ponosna sam na tebe,” rekla je tiho.
Pogledala sam je iznenađeno.
“Nisam imala hrabrosti reći ono što si ti danas rekla. Možda će sad shvatiti da nije sve tako crno-bijelo.”
Zagrlila sam je i prvi put osjetila da možda ipak pripadam ovdje – ne zbog sela, nego zbog nje.
Te noći dugo nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što sam rekla i što još želim reći. Možda jednog dana odem iz sela, možda ostanem – ali ovaj put znam da mogu biti iskrena prema sebi i drugima.
Ponekad se pitam: koliko nas još šuti zbog mira u kući? Koliko nas skriva svoje pravo lice pred rodbinom? Možda je vrijeme da prestanemo glumiti i počnemo živjeti svoju istinu.