Noć kad sam izgubila sina: Priča jedne majke iz Zagreba

“Zašto baš večeras? Zašto baš moj Ivan?” ponavljala sam u sebi dok sam vozila kroz kišnu zagrebačku noć, umorna nakon još jedne iscrpljujuće smjene u bolnici. Sat je pokazivao 23:47 kad sam skrenula prema našem kvartu na Trešnjevci. Na raskrižju kod škole, plava svjetla policije presijavala su se kroz kapljice na vjetrobranu. Policajac mi je samo mahnuo da produžim dalje. Nisam ni slutila da upravo prolazim pored mjesta gdje će mi se život zauvijek promijeniti.

Mobitel mi je zazvonio čim sam parkirala ispred zgrade. Na ekranu je pisalo “Ana – Ivanova prijateljica”. Srce mi je preskočilo. “Teta Marija, molim vas, dođite brzo… Ivan… auto…” Glas joj je bio slomljen, jecaji su parali tišinu. Osjetila sam kako mi krv nestaje iz lica. U trenu sam ponovno bila u autu, vozeći prema policijskoj traci koju sam maloprije prošla.

“Ne možete ovuda, gospođo!” povikao je policajac kad sam pokušala proći. “To je moj sin! To je moj Ivan!” viknula sam, osjećajući kako mi noge klecaju. Policajac me pogledao s nekom čudnom mješavinom sažaljenja i straha. “Molim vas, pričekajte ovdje…”

Vidjela sam hitnu pomoć, svjetla koja su bljeskala, ljude koji su stajali u grupicama i šaptali. Prepoznala sam Anu, uplakanu, s krvavim dlanovima. “Bio je na biciklu… vraćali smo se iz kina… vozač nije stao na crveno…” riječi su joj izlazile u grčevima.

U tom trenutku vrijeme je stalo. Sjećam se samo zvuka kiše, mirisa asfalta i osjećaja praznine koji me preplavio. Liječnik iz hitne prišao mi je polako, spuštenih ramena. “Gospođo Marija… učinili smo sve što smo mogli…”

Ne sjećam se kako sam došla kući te noći. Sjećam se samo tišine koja je vladala u stanu, Ivanove jakne prebačene preko stolca, njegove tenisice pored vrata. Suprug Davor sjedio je za stolom, blijed kao zid. “Zašto ga nisi pokupila autom? Znaš da je loše vrijeme!” vikao je kroz suze. “Nisam znala da će ići biciklom! Mislila sam da će ga Ana odvesti tramvajem!” odgovarala sam, ali riječi su bile prazne.

Dani nakon nesreće bili su magloviti. Policija nas je ispitivala o svemu – gdje je Ivan bio, zašto nije imao kacigu, tko je bio vozač auta. Ispostavilo se da je vozač bio mladić iz susjedstva, Filip, tek položio vozački, vozio prebrzo jer ga je prijatelj izazvao na Instagramu da “prođe kroz crveno”.

Na sprovodu su svi plakali – Ivanovi prijatelji iz škole, susjedi, učitelji. Ana nije mogla prestati jecati. Davor nije razgovarao sa mnom danima. Krivnja me progonila – što da sam ostala još deset minuta na poslu? Što da sam ga nazvala prije nego što sam krenula kući?

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u Ivanovoj sobi, pronašla sam njegov dnevnik. Pisao je o svojim snovima – kako želi upisati FER, kako želi putovati vlakom do Sarajeva s Anom, kako mu nedostaje djed koji je umro prošle godine. Suze su mi kapale po stranicama.

Davor i ja smo se udaljili. On je krivio mene, ja njega. “Nisi mu nikad zabranio da vozi bicikl po noći!” vikao bi. “A ti si mu kupila taj bicikl!” odgovarala bih. Naša kćerka Petra povukla se u sebe – prestala je izlaziti s prijateljicama, zaključavala se u sobu.

Jednog dana stiglo nam je pismo od Filipove majke, Jasne. Pisala je kako joj je žao, kako ni ona ne može spavati noćima otkad se to dogodilo. “Moj Filip ne izlazi iz sobe, ne jede… Boji se pogleda susjeda…” napisala je drhtavim rukopisom.

Nisam znala što osjećam – bijes ili tugu? Filipova obitelj bila nam je bliska godinama; zajedno smo slavili rođendane djece, išli na more u Pulu. Sad ih nisam mogla ni pogledati.

Jedne večeri Petra mi je prišla: “Mama, možeš li me zagrliti? Bojim se da ćeš i ti nestati.” Tada sam shvatila koliko smo svi ranjeni i koliko nam treba jedni drugih.

Prošlo je godinu dana od nesreće. Davor i ja smo išli na bračno savjetovanje; Petra polako izlazi iz svoje ljušture. Ja volontiram u udruzi za sigurnost djece u prometu – držim predavanja roditeljima i mladima o tome koliko jedan trenutak nepažnje može uništiti cijelu obitelj.

Ponekad sanjam Ivana – smiješi mi se s biciklom u ruci i maše mi s druge strane ceste. Probudim se s osjećajem krivnje i tuge, ali i s nadom da će njegova smrt imati smisla ako barem jedno dijete bude spašeno.

Pitam se: Koliko nas još mora izgubiti svoje najmilije prije nego što shvatimo koliko su naši životi krhki? Hoće li itko ikada naučiti iz naše boli?