Profil koji je promijenio sve: Kako mi je šala unuke otvorila srce
– Babiii, vidi ovo! – Lana je viknula iz dnevne sobe, a ja sam u kuhinji upravo sipala vruću vodu u šalicu. Kad sam čula njezin glas, znala sam da opet nešto smjera. Okrenula sam se i vidjela kako mi maše mobitelom, lice joj je bilo crveno od smijeha.
– Što si sad napravila, Lana? – upitala sam sumnjičavo, brišući ruke o pregaču.
– Pogledaj! – gurnula mi je mobitel pod nos. Na ekranu sam ugledala svoju sliku iz vrta, onu gdje zalijevam paradajz u starom slamnatim šeširu. Ispod slike pisalo je: “Emilia, 67 godina. Voli knjige, šetnje po šumi i štrudlu s cimetom. Traži prijatelja za razgovor i život.”
Zakašljala sam se od iznenađenja, skoro prolila čaj po stolu. – Lana! Jesi li ti normalna? – pocrvenjela sam od srama i ljutnje.
– Ma daj, bakice, to je samo za šalu! – smijala se do suza. – Tko zna, možda ti se javi neki simpatični barba iz Osijeka ili Sarajeva!
Htjedoh joj nešto odbrusiti, ali onda sam zastala. U meni se probudila neka znatiželja koju nisam osjećala godinama. Moj Stjepan je preminuo prije sedam godina, a ja sam od tada živjela mirno, povučeno, uz knjige i vrt. Ali istina je – bilo mi je usamljeno. Djeca su odrasla, unuci stalno na mobitelima, a prijateljice su se ili razboljele ili preselile djeci u Njemačku.
Te večeri nisam mogla zaspati. U glavi su mi odzvanjale Lanine riječi: “Možda ti se javi neki barba…” Pomislila sam: što ako? Što ako još uvijek ima nešto lijepo za mene?
Sljedećih dana Lana mi je pokazivala poruke koje su stizale na profil. Bilo je tu svakakvih – neki su odmah slali svoje slike s pecanja, drugi su pisali pjesme (ili barem pokušavali), a jedan gospodin iz Banja Luke me pitao znam li praviti pitu krompirušu. Smijale smo se zajedno, ali u meni se rađao osjećaj nelagode. Što će reći susjedi? Što će reći moja kćerka Ivana kad sazna?
Jedne večeri stigla je poruka od nekog Josipa iz Zagreba: “Draga Emilia, i ja volim šetnje po Maksimiru i dobru knjigu. Možda možemo popiti kavu i razgovarati o životu?” Poruka je bila jednostavna, iskrena. Osjetila sam da mi srce brže kuca.
– Lana, što misliš? – upitala sam je nesigurno.
– Bakice, pa idi! Što imaš izgubiti?
Dogovorili smo susret u malom kafiću kod Glavnog kolodvora. Prije nego što sam izašla iz kuće, stajala sam pred ogledalom i gledala svoje bore, sijedu kosu i ruke koje su toliko toga prošle. Jesam li još uvijek žena koja može nekome biti zanimljiva?
Josip je bio visok, s blagim osmijehom i toplim očima. Prvi tren smo oboje bili nervozni, ali kad smo počeli pričati o knjigama i mladosti u bivšoj Jugoslaviji, vrijeme je proletjelo. Smijali smo se pričama o ljetovanjima na Jadranu, o prvoj ljubavi i o tome kako su naši roditelji kuhali grah na otvorenom.
Nakon tog susreta osjećala sam se kao da sam se vratila u mladost. Počeli smo se viđati redovito – šetnje po parku, kino, pa čak i izlet do Samobora na kremšnite. Ali sreća nije dugo trajala bez problema.
Moja kćerka Ivana saznala je za Josipa preko susjede Mire koja sve zna prije svih. Jednog popodneva došla je kod mene ljuta kao ris.
– Mama, što ti to radiš? Zar ti nije dosta što si sama? Sad još preko interneta tražiš muškarce? Što će ljudi reći?
Osjetila sam kako me boli njezina osuda više nego išta drugo. – Ivana, ja sam još uvijek živa. I želim biti sretna. Zar to nije dovoljno?
– A što ako te netko prevari? Ako ti uzme novac ili te povrijedi?
– Josip nije takav čovjek. I znaš što? Ako pogriješim, to je moja greška.
Dani su prolazili u napetosti između mene i Ivane. Unuka Lana me podržavala, ali osjećala sam teret osude cijele obitelji i susjedstva. Josip je bio strpljiv, ali vidjela sam da ga boli što ne može biti dio mog života punim srcem.
Jedne večeri sjela sam sama u vrtu i gledala zalazak sunca iza stare kruške. Sjetila sam se Stjepana i svega što smo prošli zajedno – rat, siromaštvo, sreću kad su nam se rodila djeca… I shvatila sam: život ne prestaje kad ostariš ili kad ostaneš sam. Život traje dok god imaš snage voljeti i nadati se.
Sljedećeg dana pozvala sam Ivanu na kavu. Sjela sam nasuprot nje i rekla:
– Znam da ti je teško prihvatiti ovo. Ali molim te da me pustiš da budem sretna na svoj način. Nisam prestala biti tvoja mama zato što želim nekoga uz sebe.
Ivana je dugo šutjela, a onda su joj oči zasuzile.
– Samo želim da budeš sigurna… I sretna.
Zagrlile smo se prvi put nakon dugo vremena.
Danas Josip dolazi kod mene na ručak svake nedjelje. Lana nam pravi kolače, a Ivana polako prihvaća našu vezu. Susjedi još uvijek šapuću iza leđa, ali više me nije briga.
Ponekad se pitam: koliko nas propušta priliku za sreću samo zato što se bojimo tuđeg mišljenja? Je li ikad kasno za novu ljubav?