Kad ljubav zaboli: Priča jedne majke
“Mama, stvarno nemam sada prostora za to. Moraš razumjeti, imam svoje probleme!” Ana je spustila slušalicu prije nego što sam stigla išta reći. Ostala sam sjediti na rubu kreveta, držeći mobitel u ruci, osjećajući kako mi srce tone. U stanu je vladala tišina, prekinuta samo škripanjem starog ormara i tihim zujanjem frižidera.
Nikada nisam mislila da će doći dan kada ću biti sama. Oduvijek sam bila tu za Anu. Kad je imala temperaturu, nosila sam je na rukama po cijelu noć, šaptala joj bajke i mijenjala obloge. Kad je imala pet godina i poželjela biti leptir na maskenbalu, provela sam sate šijući joj krila od stare zavjese. Kad je prvi put pala s bicikla, plakala je više zbog poderanih hlača nego zbog ogrebanog koljena, a ja sam joj obećala da ću ih zakrpati bolje nego što su bile.
Kad je odrasla, nisam se miješala u njene izbore, iako su me neki boljeli. Kad je odlučila udati se za Dinu, iako sam znala da nije za nju, šutjela sam. Bila sam uz nju kad su se svađali, kad je plakala zbog njegovih kasnih izlazaka i kad je ostajala sama s malim Leonom u naručju. Kad je rodila drugog sina, Ivana, preselila sam se k njima na mjesec dana da joj pomognem oko svega. Kuhala sam, čistila, vodila djecu u park, a ona je mogla odspavati ili otići kod frizerke.
Svi su govorili: “Jasna, previše daješ. Djeca se moraju naučiti odgovornosti.” Ali ja nisam znala drugačije. Moja Ana bila je moje sve.
A sada… Sada kad mi je dijagnosticiran rak dojke, kad mi treba netko da mi skuha juhu ili samo sjedne kraj mene dok čekam rezultate nalaza, moja Ana nema prostora za mene.
Sjećam se prošlog Božića. Svi smo bili kod mene. Djeca su trčkarala po stanu, Dino je gledao utakmicu na mobitelu, a Ana mi je pomagala rezati kolače. “Mama, ti si najbolja baka na svijetu,” rekla mi je tada i poljubila me u obraz. Tada nisam znala da će mi te riječi uskoro biti jedina utjeha.
Prvi put nakon dugo vremena osjećam se izgubljeno. U bolnici su mi rekli da će terapija biti naporna i da ću trebati podršku porodice. Kad sam to spomenula Ani, samo je uzdahnula: “Mama, znaš da Dino ima problema na poslu, a Leon ima dodatnu nastavu iz matematike… Ne mogu sad sve ostaviti.” Nisam joj zamjerila odmah. Razumjela sam — život je težak, svi imaju svoje brige. Ali dani su prolazili, a ona nije zvala. Unuci nisu dolazili. Samo tišina.
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bila je to moja sestra Marija iz Osijeka.
“Jasna, kako si? Ana mi ništa ne govori…”
“Dobro sam,” slagala sam.
“Znaš da možeš doći kod mene kad god hoćeš?”
“Znam… Hvala ti, Marija.”
Nisam otišla. Nisam htjela biti teret ni njoj.
Ponekad mislim da sam možda sama kriva. Možda sam Anu previše razmazila? Možda sam joj previše olakšavala život pa sada ne zna kako biti tu za mene? Ili možda jednostavno nema snage suočiti se s mojom bolešću?
Jednog dana skupila sam hrabrosti i otišla do Ane bez najave. Vrata mi je otvorio Leon.
“Bako!” viknuo je i zagrlio me oko struka.
Ana je izašla iz kuhinje s mobitelom na uhu.
“Mama? Što radiš ovdje? Mogla si barem nazvati…”
“Samo sam htjela vidjeti vas…”
Pogledala me onako kako nikad prije nije — kao stranca koji joj remeti raspored.
“Stvarno nemam vremena sad za razgovor,” rekla je tiho.
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči pa sam brzo izašla iz stana prije nego što ih primijeti.
Na povratku kući sjela sam na klupu ispred zgrade i gledala djecu kako se igraju u parku. Sjetila sam se svih onih godina kad sam Anu vodila na isto to igralište, kad smo zajedno gradile kule od pijeska i smijale se do suza.
Možda su vremena drugačija. Možda danas djeca nemaju vremena za roditelje jer ih život melje brže nego nas nekad. Ali boli me što sam sada sama.
Nekoliko dana kasnije zazvonio je telefon. Bila je to Marija opet.
“Jasna, Ana mi je rekla da si joj upala usred haosa s poslom i djecom… Nemoj joj zamjeriti. Znaš kakva je — sve joj je teško kad nije po njenom.”
“Znam… Ali boli me, Marija. Cijeli život sam joj bila sve, a sada kad trebam samo malo nje…”
Marija je šutjela nekoliko trenutaka pa tiho rekla: “Možda joj treba vremena da shvati koliko te treba.”
Ali što ako nikad ne shvati?
Dani prolaze sporo. Terapije su teške, tijelo mi slabi, ali srce boli najviše zbog toga što me vlastita kćerka ne može zagrliti kad mi najviše treba.
Ponekad se pitam — gdje smo pogriješile? Je li ljubav majke uvijek žrtva bez povratka? Ili će jednog dana Ana shvatiti koliko joj nedostajem?
Možda će netko od vas razumjeti ovu bol bolje od mene. Je li moguće dati previše? Gdje prestaje majčina žrtva i počinje pravo na vlastitu sreću?