Otac je Otišao: Kad Obitelj Puca na Pola

“Ne mogu više, Jasna!” otac je viknuo, tresući rukama dok su mu oči bježale prema prozoru. Majka je stajala nasuprot njemu, ruke prekrižene, lice crveno od suza i bijesa. Ja sam sjedio za stolom, stisnutih šaka, pokušavajući shvatiti kako sam se našao usred ove oluje. Moj sin David, tek šest godina, igrao se u drugoj sobi, nesvjestan da se svijet njegove obitelji raspada.

“Ili ćeš ostati i pokušati ponovno, ili idi zauvijek!” majka je izgovorila kroz zube. U tom trenutku, shvatio sam da više nema povratka. Otac je samo slegnuo ramenima, uzeo jaknu i izašao iz stana. Vrata su zalupila tako jako da su slike na zidu zadrhtale.

Nikad nisam mislio da ću doživjeti ovako nešto. Odrastao sam u Sarajevu, u stanu punom smijeha i mirisa majčine pite. Otac je bio stub naše obitelji – uvijek spreman popraviti slavinu ili donijeti drva za zimu. Majka je bila srce svega, žena koja je znala kad treba zagrliti, a kad treba viknuti. Sada, trideset godina kasnije, gledam ih kako se raspadaju pred mojim očima.

Prvih nekoliko dana nakon što je otišao, majka nije izlazila iz sobe. Ja sam kuhao kavu i pokušavao održati normalnost zbog Davida. “Gdje je dedo?” pitao bi me moj sin svako jutro. “Na putu je, sine,” slagao bih, osjećajući krivnju što mu ne mogu reći istinu.

Jedne večeri, dok sam sjedio s majkom u kuhinji, tišina je bila teža od olova. “Znaš li ti što znači biti sam nakon trideset pet godina braka?” upitala me tiho. Nisam znao odgovor. Samo sam sjeo pored nje i pustio da mi suze klize niz lice.

Nekoliko dana kasnije, otac me nazvao. “Ivane, moramo razgovarati.” Sastali smo se u malom kafiću na Ilidži. Izgledao je starije nego ikad – oči umorne, ramena pogrbljena. “Nisam mogao više živjeti u laži,” rekao je. “Tvoja majka i ja… mi smo se izgubili. Godinama smo samo šutjeli i trpjeli. Ona želi da budem netko tko više nisam.”

“A ja? A David? Što ćemo mi sad?” pitao sam ga drhteći od bijesa i tuge.

“Znam da te povrijedilo. Ali moraš znati – nisam otišao zbog druge žene ili nečeg sličnog. Otišao sam jer više nisam mogao disati u toj kući.”

Vratio sam se kući još zbunjeniji nego prije. Majka je sjedila za stolom s albumom slika pred sobom. “Pogledaj nas ovdje,” pokazala mi je sliku s mora iz 1992., kad smo bježali iz grada zbog rata. “Tada smo imali samo jedno drugo. Sad nemamo ništa.”

Dani su prolazili sporo. Ljudi iz zgrade počeli su šaptati iza leđa moje majke. “Jasna nije mogla zadržati muža,” čuo sam jednom na stepenicama. U trgovini su me pitali gdje mi je otac. Sram me prožimao svaki put kad bih morao reći da ne znam.

Jedne večeri, dok sam uspavljivao Davida, pitao me: “Tata, hoće li se dedo vratiti?” Nisam imao snage lagati više. “Ne znam, sine. Nekad ljudi odu i ne vrate se. Ali mi ćemo biti dobro.” Osjetio sam kako mi srce puca dok sam izgovarao te riječi.

Majka je postala ogorčena. Počela je predbacivati ocu sve – od toga što nikad nije popravio prozor do toga što nije bio dovoljno nježan kad joj je umrla sestra. Jednog dana sam joj rekao: “Mama, možda si ga stvarno tjerala pred zid?” Pogledala me kao da sam joj zabio nož u leđa.

“Ti si na njegovoj strani? Nakon svega što sam prošla zbog njega?”

“Nisam ni na čijoj strani! Samo želim da prestanete uništavati jedno drugo!”

Te večeri otišao sam kod prijatelja Amira na pivo. “Znaš, Ivane,” rekao mi je Amir dok smo sjedili na klupi ispred zgrade, “naši roditelji nisu bogovi. I oni griješe. Možda je bolje što su se rastali nego da cijeli život žive u laži.” Zvučalo je logično, ali srce mi nije prihvaćalo tu istinu.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako je otac otišao. Majka se polako vraćala u život – počela je ići na jogu s prijateljicama i više nije plakala svaku noć. Otac se preselio u manji stan na Grbavici i povremeno bi viđao Davida u parku.

Jednog dana pozvao me na kavu. “Ivane, znaš li koliko sam puta poželio vratiti se? Ali onda se sjetim svih onih godina kad smo samo šutjeli jedno pored drugog pred televizorom… Nije to život za nikoga.” Gledao sam ga i prvi put osjetio sažaljenje umjesto ljutnje.

Majka i otac više ne razgovaraju. Ja sam ostao između njih dvoje – sin koji pokušava biti most preko rijeke koja ih sada dijeli.

Ponekad se pitam: Jesmo li mogli nešto učiniti drugačije? Je li ljubav zaista dovoljna da preživi sve oluje života? Ili smo svi samo ljudi koji ponekad moraju otići da bi pronašli sebe?

Što vi mislite – može li obitelj preživjeti kad jedan njen dio odluči otići? Je li bolje ostati zajedno zbog djece ili svatko treba tražiti svoju sreću?