Volim svog djeda, ali baka nije dobra: Ispovijest unuke iz Sarajeva
“Zašto me uvijek gledaš tako hladno, bako?” prošaptala sam sebi dok sam sjedila na staroj drvenoj stolici u njihovoj kuhinji, zureći u šare na stolnjaku. Djed je sjedio nasuprot meni, s osmijehom koji mi je uvijek grijao srce. “Ajla, hoćeš li još malo kompota?” upitao je nježno, a ja sam kimnula. Baka je samo prevrnula očima i nastavila prati suđe, kao da joj je svaki moj dolazak teret.
Moja mama, Lejla, uvijek je govorila da je baka bila dobra žena, puna ljubavi i razumijevanja. Ali ja to nikad nisam osjetila. Djed Jusuf bio je sve što sam željela od porodice: topao, strpljiv, uvijek spreman na šalu ili priču iz rata. Baka Senada, s druge strane, bila je hladna kao sarajevska zima. Nikad mi nije rekla da me voli. Nikad me nije zagrlila.
Jednog dana, dok sam imala deset godina, došla sam iz škole uplakana jer me djevojčice iz razreda nisu pozvale na rođendan. Djed me zagrlio i rekao: “Ne brini, Ajla, ti si posebna. Oni to još ne vide.” Baka je samo prokomentirala: “Možda da si manje tvrdoglava i više slušala učiteljicu, imala bi više prijatelja.” Te riječi su me zaboljele više nego što sam tada mogla priznati.
S godinama sam naučila izbjegavati baku. Dolazila bih kod njih samo kad bih znala da će djed biti tu. Mama je primjećivala napetost, ali nikad nije pitala ništa konkretno. Jednom sam skupila hrabrost i upitala je: “Mama, zašto me baka ne voli?” Pogledala me tužno i rekla: “Ajla, Senada je prošla mnogo toga u životu. Nije uvijek lako pokazati ljubav.”
Ali meni to nije bilo dovoljno. Željela sam odgovor. Željela sam znati zašto sam uvijek bila ta koja mora šutjeti i trpjeti.
Sve se promijenilo kad je djed iznenada završio u bolnici zbog moždanog udara. Cijela porodica okupila se oko njegovog kreveta. Baka je sjedila pored njega, držeći ga za ruku, ali ni tada nije pokazala ni trunku topline prema meni. Kad sam pokušala prići bliže, samo me pogledala i rekla: “Pusti djeda da se odmori.”
Nakon nekoliko dana djed je preminuo. Srce mi se slomilo na tisuću komadića. Na dženazi sam prvi put vidjela baku kako plače. Plakala je tiho, stisnutih usana, kao da se bori protiv svake suze.
Nakon djedove smrti, mama i ja smo češće dolazile kod bake kako ne bi bila sama. Ali svaki put kad bih pokušala razgovarati s njom o djedu ili o bilo čemu što bi nas moglo zbližiti, ona bi promijenila temu ili otišla u drugu sobu.
Jednog dana, dok sam slagala stare fotografije u bakinoj dnevnoj sobi, pronašla sam pismo adresirano na nju. Pismo je bilo od njene sestre iz Mostara, napisano prije više od trideset godina. U njemu je pisalo: “Draga Senada, znam da ti nije lako s Jusufom i njegovom porodicom. Znam da ti nedostaje tvoja stara kuća i naši roditelji…”
Tada sam shvatila – baka nikad nije željela doći u Sarajevo. Udala se za djeda iz ljubavi, ali nikad nije pronašla svoje mjesto ovdje. Osjećala se usamljeno i izgubljeno među ljudima koji su joj bili stranci.
Te večeri skupila sam hrabrost i sjela pored nje dok je gledala vijesti na televiziji.
“Bako… Znam da ti nije bilo lako ovdje,” rekla sam tiho.
Pogledala me iznenađeno, prvi put bez one hladnoće u očima.
“Šta ti to znaš?” upitala je grubo.
“Našla sam pismo od tvoje sestre… Nisam htjela čitati, ali… Shvatila sam da si možda bila tužna jer si morala ostaviti svoj dom.”
Baka je dugo šutjela. Zatim je uzdahnula i rekla: “Nisam ja loša osoba, Ajla. Samo… život mi nije dao ono što sam očekivala. Nisam znala kako voljeti ovdje.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.
“Ali ja sam te trebala… Trebala sam tvoju ljubav,” prošaptala sam.
Baka me pogledala i prvi put u životu dotaknula moju ruku.
“Možda još nije kasno,” rekla je tiho.
Dugo smo sjedile u tišini, svaka sa svojim mislima. Nisam znala hoće li se naš odnos ikad popraviti, ali prvi put sam osjetila tračak nade.
Danas, godinama kasnije, još uvijek razmišljam o toj večeri. Možda ljubav nije uvijek onakva kakvu želimo ili očekujemo. Možda su naši roditelji i bake i djedovi samo ljudi sa svojim ranama i tugama koje ne znamo ili ne želimo vidjeti.
Pitam se: Koliko puta smo sudili onima koje volimo ne znajući njihovu priču? Možemo li ikada zaista razumjeti svoje roditelje i djedove i bake?