Nevidljiva Granica: Moja Svekrva, Njena Pomoć i Moje Granice
“Jesi li sigurna da znaš kako se to radi, Ivana?” glas moje svekrve, Vesne, odzvanjao je kuhinjom dok sam pokušavala nahraniti malog Leona. Ruke su mi drhtale, a žlica je zveckala o tanjurić. “Mama, pusti Ivanu, ona zna najbolje za svoje dijete,” umiješao se moj muž, Dario, ali Vesna ga je samo pogledala onim pogledom koji ne trpi prigovor.
U tom trenutku, poželjela sam nestati. Nisam bila sigurna je li to zbog umora, hormonskih promjena ili zbog osjećaja da više nisam gospodarica svog doma. Svekrva je došla “pomoći” nakon što sam rodila Leona, ali njezina pomoć bila je poput oluje koja ne prestaje. Svaki moj korak bio je pod povećalom: kako presvlačim dijete, kako kuham ručak, pa čak i kako razgovaram s Darijom.
“Znaš, kad sam ja rodila Darija, sve sam sama radila. Nije bilo ovih modernih gluposti. Dijete mora biti na svježem zraku!” govorila bi dok bi otvarala prozore usred zime. Ja bih šutjela, grizla usnu i brojala do deset. Dario bi me kasnije grlio i šaptao: “Izdrži još malo, ona samo želi pomoći.”
Ali koliko dugo još? Svaki dan osjećala sam kako mi se granice pomiču, kako gubim komadiće sebe. Nisam više znala gdje završava Vesnina pomoć, a gdje počinje moje pravo na mir. Najgore je bilo što sam se počela pitati jesam li ja loša majka jer nisam zahvalna na toj pomoći.
Jednog dana, dok sam pokušavala uspavati Leona, Vesna je ušla bez kucanja. “Daj ga meni, ti si previše nervozna. Djeca to osjete.” U meni je nešto puklo. “Vesna, molim vas, mogu li barem ovo sama?” Pogledala me iznenađeno, kao da sam joj oduzela nešto što joj pripada.
Te večeri Dario i ja smo se prvi put ozbiljno posvađali. “Ne možeš joj tako govoriti! Ona nam pomaže! Znaš da nemamo nikoga drugog!” vikao je dok sam ja plakala u kupaonici. “Ali ja više ne mogu! Ovo nije moj dom!”
Sljedećih dana atmosfera je bila ledena. Vesna je šutjela, ali njezina tišina bila je gora od riječi. Dario se povukao u sebe. Leon je plakao više nego inače. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.
Jedne noći, dok sam sjedila uz prozor i gledala svjetla Sarajeva (gdje smo živjeli zbog Darijevog posla), sjetila sam se svoje majke u Mostaru. Ona nikad nije prelazila granicu – uvijek bi pitala treba li mi pomoć. Zašto Vesna ne može biti takva?
Sljedeće jutro skupila sam hrabrost i sjela s Vesnom za stol. “Vesna, znam da želite najbolje za nas. Ali meni treba prostor da budem majka svom djetetu. Treba mi mir u kući. Molim vas…”
Nije ništa rekla nekoliko minuta. Samo je gledala kroz prozor. Onda je tiho rekla: “Znaš li koliko sam bila sama kad sam rodila Darija? Nitko mi nije pomogao. Bojim se da ćeš ti biti sama kao ja.”
Tada sam prvi put vidjela Vesnu kao ženu, a ne kao svekrvu – ženu koja se boji samoće i želi biti potrebna. Suze su mi krenule niz lice.
“Neću biti sama ako mi dopustite da budem ono što jesam,” šapnula sam.
Nakon tog razgovora stvari su se polako mijenjale. Vesna je počela kucati prije nego što bi ušla u sobu. Dario je naučio slušati moje potrebe. Ja sam naučila reći “ne” bez grižnje savjesti.
Ali rana je ostala – rana nesigurnosti i straha da će se sve vratiti na staro čim popustim gard.
Ponekad se pitam: gdje završava pomoć, a gdje počinje gušenje? Jesmo li mi žene osuđene na borbu za svoje granice čak i među najbližima? Kako vi postavljate granice prema svojim roditeljima ili svekrvama?