Kad smo djecu poslali kod bake: Noć kad se sve promijenilo
“Ne mogu više, Jasmina! Samo jednu noć da budemo sami, molim te!” – Dražen je podigao glas dok je Emina plakala u svojoj sobi, a Dino lupao vratima jer nije smio igrati igrice do ponoći. Već tjednima smo oboje bili na rubu. Posao, računi, stalne svađe oko sitnica. Djeca su osjećala napetost, a ja sam osjećala kako mi srce puca svaki put kad podignem ton na njih.
Te večeri, kad smo odlučili poslati djecu kod moje mame u Travnik, nisam ni slutila koliko će nas ta odluka promijeniti. “Mama, možeš li ih primiti na vikend? Samo da malo predahnemo…” – pitala sam kroz suze. Mama je pristala bez razmišljanja. “Naravno, Jasmina. Djeca su uvijek dobrodošla kod mene.”
Emina je već prve večeri molila da se vrati kući. “Mama, ne mogu spavati bez tvoje priče… Dino me zadirkuje… Baka je stroga…” Glas joj je drhtao kroz telefon. Dražen je samo odmahnuo rukom: “Ne smijemo popustiti. Ako ih odmah vratimo, nikad nećemo imati mira.”
Noć je pala, a tišina u stanu bila je neprirodna. Prvi put nakon godina imali smo priliku biti sami. Sjeli smo za stol s čašom vina, pokušali razgovarati o svemu osim o djeci. Ali razgovor se brzo pretvorio u optužbe.
“Ti si uvijek preblaga prema njima! Zato nam skaču po glavi!”
“A ti si preoštar! Ne znaš ih ni zagrliti kad im treba!”
Riječi su letjele kao noževi. Suze su mi tekle niz lice dok sam gledala čovjeka kojeg sam nekad voljela više od svega. “Što nam se dogodilo, Dražene? Gdje smo nestali mi?”
Te noći nisam spavala. Oko tri ujutro zazvonio je telefon. Mama.
“Jasmina, Emina ima temperaturu. Kaže da je boli trbuh i stalno plače za tobom. Dino se zatvorio u sobu i ne želi jesti. Možda bi bilo bolje da ih vratite kući…”
Srce mi je stalo. Dražen je bio tvrd: “Ne možemo svaki put popustiti. Djeca moraju naučiti biti bez nas!”
Ali nisam mogla izdržati. Sjela sam u auto i vozila satima po kiši do Travnika. Kad sam stigla, Emina mi se bacila u zagrljaj, vruća od temperature i suza. Dino me pogledao s tugom koju nikad prije nisam vidjela u njegovim očima.
Vratili smo se kući prije zore. Dražen je bio bijesan: “Opet si popustila! Nikad neće naučiti samostalnost!”
Dani su prolazili, ali nešto se promijenilo u Emininim očima. Počela se povlačiti u sebe, bojala se ostati sama u sobi, stalno me držala za ruku. Dino je postao još zatvoreniji, nije htio pričati ni sa mnom ni s ocem.
Pokušavala sam razgovarati s njima, ali zidovi su bili previsoki. Dražen je postajao sve nervozniji, a ja sam osjećala kako gubim kontrolu nad vlastitim životom.
Jedne večeri, dok sam spremala Emini čaj, tiho mi je šapnula: “Mama, baka me vikala jer sam plakala… Rekla mi je da sam razmažena i da tebi samo pravim probleme… Dino me zaključao u sobu jer sam htjela spavati s njim… Bojala sam se…”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Moja mama, koja je mene odgajala s toliko ljubavi – kako je mogla biti tako gruba prema mojoj djeci? Jesam li ja kriva što sam ih poslala tamo?
Sutradan sam otišla kod mame tražiti odgovore.
“Mama, što se dogodilo te noći? Zašto si vikala na Eminu?”
Pogledala me umorno: “Jasmina, ti ne znaš kakva su ti djeca postala. Ne slušaju nikoga! Ja sam radila cijeli život i odgojila vas troje bez muža! Ti im sve dopuštaš!”
Svađa je eskalirala do granica pucanja. Izgovorile smo riječi koje nikad neću moći povući.
Vratila sam se kući slomljena i zbunjena. Dražen me dočekao šutnjom. Dani su prolazili u napetosti i tišini.
Dino je počeo bježati iz škole, Emina se počela buditi s noćnim morama. Otišli smo kod psihologa koji nam je rekao ono što nisam htjela čuti: “Djeca osjećaju vašu nesigurnost i strahove. Trebate prvo vi pronaći mir u sebi da bi ga mogli dati njima.”
Dražen i ja smo pokušali razgovarati, ali svaki pokušaj završio bi svađom ili šutnjom.
Dvije godine kasnije još uvijek osjećam posljedice te noći. Emina još uvijek ima strahove kad treba prespavati kod nekoga drugog. Dino mi još uvijek ne priča o svojim osjećajima.
Ponekad sjedim sama u tišini i pitam se: Jesmo li napravili najveću grešku u životu? Jesam li trebala više vjerovati svojoj intuiciji ili poslušati supruga? Može li obitelj preživjeti kad povjerenje jednom pukne?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće ispraviti greške koje nas progone godinama?