„Sine, zašto ti treba bolesna žena?“: Priča o ljubavi, bolesti i obiteljskim predrasudama u Zagrebu
„Sine, zašto ti treba bolesna žena? Možda još nije kasno za razvod?“
Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam sjedila na rubu kreveta, držeći se za rub plahte kao da ću pasti. Nisam ih čula izravno, ali sam ih osjetila u svakom pogledu, svakom šaptu iza zatvorenih vrata. Svekrva, gospođa Marija, nekad je bila ponosna na mene. Sjećam se kako je pričala susjedama u tramvaju: „Naša Ana je profesorica engleskog! Putovala je po Europi, pametna, kulturna…“
A sada? Sada sam samo teret. Dijagnoza multiple skleroze promijenila je sve. Prvo su nestali izleti, onda večere kod prijatelja, a na kraju i osmijesi. Ivan me još uvijek voli – barem tako kaže – ali vidim kako mu ruke drhte kad mi pomaže obući čarape ili kad me vozi na terapiju.
Jednog popodneva, dok sam pokušavala pročitati knjigu, čula sam ih u kuhinji.
„Ivane, sine, ne možeš ovako cijeli život. Mlad si još. Ana je dobra cura, ali…“
„Mama, molim te…“
„Ne, slušaj me! Ti si automehaničar, radiš po cijele dane. Zar misliš da ćeš moći još dvadeset godina ovako? Ona neće ozdraviti. Znaš li koliko ima cura koje bi te rado imale?“
Srce mi je tuklo kao ludo. Nisam željela biti teret. Nisam željela da Ivan bira između mene i svoje majke. Ali nisam imala snage ustati i reći im da čujem svaku riječ.
Kad je Ivan došao u sobu, pokušao je biti vedar.
„Ana, trebaš li nešto? Hoćeš da ti donesem čaj?“
Pogledala sam ga i prvi put u životu poželjela da me ostavi. Da ode i pronađe nekoga tko će mu moći dati ono što ja više ne mogu – zdravlje, djecu, normalan život.
Ali nisam rekla ništa. Samo sam klimnula glavom.
Navečer sam ležala budna dok je Ivan disao pored mene. Sjetila sam se dana kad smo se upoznali na Bundeku. On s masnim rukama od auta, ja s knjigom pod pazuhom. Smijali smo se jer nije znao izgovoriti „Shakespeare“. Voljela sam ga zbog njegove jednostavnosti, zbog toga što me gledao kao čudo.
A sada? Sada sam bila samo podsjetnik na ono što je mogao imati.
Sljedećih tjedana svekrva je postajala sve otvorenija.
„Ana, znaš li ti koliko Ivan radi zbog tebe? Da nema tebe, mogao bi otići u Njemačku kao svi naši. Tamo bi zaradio za stan i auto. Ovako…“
Pogledala sam je ravno u oči.
„Gospođo Marija, ako mislite da bi mu bilo bolje bez mene, recite mu to izravno.“
Nije očekivala moj odgovor. Zastala je, pa promrmljala:
„Ja samo želim najbolje za svog sina.“
Te noći sam plakala tiho, da Ivan ne čuje. Nisam znala što više boli – bolest ili osjećaj da više nikome nisam potrebna.
Jednog dana došla je moja sestra Lejla iz Sarajeva. Sjela je kraj mene na balkon i zapalila cigaretu.
„Ana, znaš šta? Ljudi će uvijek pričat. Ako te voli – ostat će. Ako ne – bolje da ide sad nego kasnije.“
Gledala sam u maglu iznad Zagreba i pitala se gdje su nestali svi naši snovi.
Ivan je sve više šutio. Počeo je ostajati duže na poslu. Jedne večeri došao je kasno i mirisao na parfem koji nije bio moj.
„Gdje si bio?“ pitala sam tiho.
„Kod prijatelja iz servisa… Malo smo popili.“
Nisam vjerovala. Ali nisam imala snage za svađu.
Sljedećeg jutra svekrva je donijela kavu i sjela na rub mog kreveta.
„Ana… Znam da ti nije lako. Ali možda bi bilo najbolje da se raziđete dok ste još mladi. Ti možeš kod svojih u Osijek, Ivan će se snaći.“
Pogledala sam je i osjetila kako mi se srce lomi.
„A što ako ja još uvijek volim svog muža? Što ako on voli mene?“
Slegnula je ramenima.
„Ljubav nije dovoljna kad si bolestan.“
Tih dana Ivan i ja smo prvi put ozbiljno razgovarali o razvodu. Sjeli smo za kuhinjski stol dok su kišne kapi lupkale po prozoru.
„Ana… Ne znam mogu li više ovako. Volim te, ali… umoran sam.“
Pogledala sam ga kroz suze.
„Ako želiš otići – idi. Neću te zadržavati.“
Nije otišao te noći. Ali nešto se među nama zauvijek promijenilo.
Danas sjedim sama u stanu koji još miriše na njega. Svekrva više ne dolazi. Ivan me povremeno nazove, pita jesam li dobro. Kaže da ima novu curu – zdravu, veselu djevojku iz Karlovca.
A ja? Ja učim živjeti sama sa sobom i svojom bolešću. Ponekad mislim da sam pogriješila što sam ga pustila. Ponekad mislim da sam mu dala slobodu koju zaslužuje.
Ali najviše me boli pitanje koje mi ne izlazi iz glave:
Je li ljubav stvarno dovoljna kad život postane težak? Ili smo svi mi samo ljudi koji traže lakši put?