Nisam dadilja – priča o granicama, porodici i vlastitom životu

“Jasmina, ti si žena u kući, ti ćeš najbolje znati kako s njom,” rekla je svekrvina sestra, dok su svi za stolom šutjeli i gledali u mene kao da sam već pristala. U tom trenutku, dok su pogledi padali po meni, osjećala sam kako mi se grlo steže. Nisam ni stigla udahnuti, a već su mi na leđa natovarili teret koji nisam tražila.

Moja svekrva, Mara, bila je dobra žena, ali nikad nismo bile bliske. Kad je prije tri mjeseca doživjela moždani udar, sve se promijenilo. Moj muž Dario je bio izgubljen, njegov brat Ivan se pravio da ima previše posla u Zagrebu, a sestra Ana je dolazila samo vikendom s kolačima i pričama o tome kako joj je teško gledati majku u tom stanju. Ali nitko nije pitao kako je meni.

“Jasmina, znaš da ja ne mogu, djeca su mi mala,” opravdavala se Ana dok mi je gurala papirnate ubruse u ruku. “A ti si tu, ti si domaćica, znaš kako s bolesnima.”

Nisam domaćica. Radim od kuće kao prevoditeljica, imam rokove, klijente iz Njemačke koji ne znaju za naše porodične drame. Ali to nikoga nije zanimalo. Dario je samo šutio, gledao u pod i povremeno me tapšao po ramenu kao da mi daje podršku. Ali kad bi trebalo ustati noću jer Mara viče iz sobe, uvijek bih ja bila ta koja ustaje.

Prva sedmica bila je najgora. Mara je plakala, tražila majku koja je umrla prije trideset godina, zvala me “kćeri” i molila da joj donesem vodu svakih pet minuta. Nisam spavala više od dva sata u komadu. Dario bi otišao na posao i vraćao se kasno navečer, umoran i nervozan. Ivan bi poslao poruku: “Jasmina, hvala ti što brineš o mami.” Ana bi nazvala i pitala treba li nešto iz trgovine.

Jedne noći, Mara je pala iz kreveta. Trčala sam bosa po hladnim pločicama, podigla je sama jer Dario nije čuo ništa. Sutradan sam imala temperaturu i bolove u leđima, ali nitko nije pitao kako sam. Samo su me pitali jesam li dala Mari lijekove na vrijeme.

Počela sam gubiti sebe. Nisam imala vremena ni za tuširanje, a kamoli za kafu s prijateljicama ili knjigu prije spavanja. Moja kćerka Lejla me pitala: “Mama, zašto si stalno tužna?” Nisam znala šta da joj kažem. Osjećala sam se kao duh u vlastitoj kući.

Jednog dana, dok sam prevodila važan dokument za klijenta iz Minhena, Mara je počela vikati iz sobe. Dario je bio doma, ali nije reagirao. Skočila sam i otišla do nje, a kad sam se vratila za kompjuter, dokument je nestao – nisam ga sačuvala. Počela sam plakati pred svima.

“Ne mogu više ovako!” viknula sam kroz suze. “Nisam dadilja! Imam svoj život!”

Dario me gledao kao da sam ga ošamarila. “Ali Jasmina, to je moja mama…”

“I moja mama je bila bolesna pa sam je gledala kako umire sama jer nisam mogla biti kod nje svaki dan!” odgovorila sam mu kroz zube.

Nastala je tišina koju niko nije znao prekinuti. Ana je sutradan došla s još kolača i rekla: “Možda bi trebali razmisliti o domu za starije?” Ivan se složio preko telefona: “To bi bilo najbolje za sve.” Dario je bio protiv – “Neću mamu ostaviti među strancima!”

Ali ja više nisam mogla. Počela sam razgovarati s psihologinjom iz Mostara preko Zooma. Rekla mi je: “Jasmina, vi imate pravo na svoj život. Niste sebična ako postavite granice.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.

Jedne večeri sjela sam za sto s Darijem.

“Dario, ili ćemo podijeliti brigu ili ću ja otići s Lejlom kod svojih roditelja dok ne odlučite šta ćete dalje. Ne mogu više sama.”

Gledao me dugo bez riječi. Znao je da ne blefiram.

Nakon nekoliko dana dogovorili smo se – Mara će ići u dnevni boravak za starije osobe nekoliko puta sedmično, a Ivan i Ana će dolaziti po rasporedu. Dario je počeo ostajati kući češće i pomagati oko svega.

Nije bilo lako. Svi su me gledali kao da sam izdala porodicu. Komšinica Ruža mi je dobacila: “Nekad su žene znale šta im je dužnost.” Ali ja sam prvi put nakon dugo vremena osjetila mir.

Lejla mi je prišla jedne večeri i zagrlila me: “Mama, sad si opet nasmijana.” To mi je bilo dovoljno.

Danas znam da nisam sebična što sam rekla dosta. Da li smo mi žene dužne žrtvovati sebe za porodicu? Ili imamo pravo reći – dosta je? Šta vi mislite?