Nisam samo adresa: Ispovijest jedne zagrebačke tete
“Znaš, teta, ti stvarno imaš sreće što živiš ovdje sama. Zamisli samo koliko bi ovaj stan vrijedio kad bi ga prodala!” – glas moje nećakinje Lane odjekivao je kroz dnevnu sobu, dok je prstima prelazila po starom parketu kao da već mjeri kvadrate. Osjetila sam kako mi se grlo steže, ali nisam ništa rekla. Uvijek sam bila ta koja šuti, koja sluša, koja popušta. Godinama sam radila kao knjižničarka u gradskoj knjižnici na Kaptolu, među knjigama i tišinom, a moj stan u Gundulićevoj bio je moj svijet – moj mir, moj zaklon od buke i zahtjeva drugih.
Ali otkad je moja sestra Vesna ostala bez posla, a Lana upisala privatni fakultet, sve češće su dolazile kod mene. U početku su to bile kave i kolači, priče o svakodnevici, ali s vremenom su razgovori postajali sve napetiji. “Teta, znaš li koliko bi meni značilo da imam svoj kutak? Svi moji prijatelji već žive sami…” govorila je Lana, a Vesna bi samo šutjela i gledala kroz prozor. Osjećala sam se kao da sam postala predmet – adresa na papiru, a ne osoba.
Jedne subote, dok sam slagala knjige na police, Vesna je došla bez najave. Sjela je za stol i gledala me ravno u oči. “Slušaj, Jasna,” rekla je tiho, “mi stvarno imamo problema. Lana ne može više putovati svaki dan iz Sesveta na fakultet. Ovaj stan ti je prevelik za tebe samu. Možda bi mogla razmisliti o tome da ga prepišeš na nju? Ili barem da joj dopustiš da ovdje živi dok studira?”
Osjetila sam kako mi srce lupa. “Vesna, znaš da mi ovaj stan znači sve. Ovdje sam provela cijeli život…”
“Ali nisi više mlada, Jasna! Što će ti toliki prostor? Zar nije vrijeme da misliš na nas?”
Te večeri nisam mogla zaspati. Gledala sam u strop i razmišljala o svemu što sam žrtvovala za obitelj – uvijek sam bila ta koja pomaže, koja daje, koja nikad ne traži ništa zauzvrat. Sjetila sam se djetinjstva u malom stanu u Travnom, gdje smo dijelile sobu i sanjale o velikim stvarima. Ja sam ostala skromna, Vesna je uvijek željela više.
Sljedećih tjedana pritisak je rastao. Lana je dolazila s prijateljicama, pokazivala im “svoj budući stan”, a ja sam se osjećala kao gost u vlastitom domu. Jednog dana pronašla sam oglas za dom za starije osobe na stolu – netko ga je ostavio namjerno. Srce mi se slomilo.
“Zar stvarno mislite da sam višak? Da me treba maknuti iz vlastitog života?” upitala sam ih kad su došle sljedeći put.
Vesna je slegnula ramenima: “Jasna, svi tako rade. Djeca nasljeđuju stanove, to je normalno. Ti si ionako sama…”
“Ali ja nisam samo adresa! Nisam samo kvadratni metar! Ja sam vaša sestra, vaša teta!” viknula sam prvi put u životu.
Nastao je muk. Lana je pocrvenjela i spustila pogled.
Te večeri nazvala me susjeda Marija. “Jasna, čula sam što se događa. Znaš li koliko nas ima koje su nas obitelji pretvorile u bankomate ili hotele? Nisi sama. Moraš se izboriti za sebe!”
Počela sam razmišljati o svemu što želim – o putovanjima na more, o knjigama koje još nisam pročitala, o miru koji zaslužujem. Sljedeći put kad su Vesna i Lana došle, dočekala sam ih s ugovorom o doživotnom uzdržavanju koji mi je pomogla sastaviti Marija.
“Ako želite da Lana živi ovdje sa mnom i brine o meni kad ostarim – možemo potpisati ovo. Ali stan ostaje moj dok sam živa. Nema više pritisaka ni ucjena.”
Vesna je pobjesnila: “Zar nam ne vjeruješ? Mi smo ti obitelj!”
“Obitelj ne ucjenjuje. Obitelj voli i poštuje”, odgovorila sam mirno.
Nakon toga su dolazile rjeđe. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se slobodno. Počela sam izlaziti s Marijom na izložbe, upisala tečaj talijanskog i čak otputovala sama na more u Rovinj.
Ponekad me još zaboli kad pomislim na Vesnu i Lanu – na ono što smo mogle biti da nije bilo pohlepe i sebičnosti. Ali sada znam: nisam samo adresa na papiru. Ja sam Jasna – žena s pričom, sa snovima i pravom na svoj život.
Pitam se: Koliko nas još šuti dok nas vlastita obitelj pretvara u nekretninu? Kada ćemo napokon reći: dosta je?