Testament na noćnom ormariću: Priča o izdaji i oprostu
“Ne možeš to ozbiljno, mama…” šaptala sam sebi dok sam drhtavim rukama držala papirić koji mi je promijenio život. Bilo je rano jutro, sunce se tek probijalo kroz prozor naše stare kuće u Osijeku, a ja sam, tražeći maminu kremu za ruke, pronašla njezin testament na noćnom ormariću. Srce mi je tuklo kao ludo. Zastala sam, pročitala još jednom, nadajući se da sam nešto krivo shvatila. Ali slova su bila jasna: sve ostavlja Marti – mojoj sestri.
U tom trenutku, kao da je netko povukao tepih pod mojim nogama. Sjećanja su navirala – na djetinjstvo, na zajedničke ručkove, na svađe i pomirenja. Uvijek sam vjerovala da nas mama voli jednako. Da smo obje njezine kćeri, njezina krv. Ali sada… sada je sve izgledalo kao laž.
“Što to imaš u ruci?” začula sam Martu iza sebe. Okrenula sam se naglo, suznih očiju. “Našla sam… testament. Sve si ti dobila. Sve.” Glas mi je bio slomljen, a ona je samo stajala, blijeda kao zid.
“Nisam znala… stvarno nisam,” prošaptala je Marta i sjela na krevet. “Možda je mama imala razlog…”
“Kakav razlog? Da mene izbriše? Da tebi da sve?” viknula sam, osjećajući kako mi se grlo steže. “Zar sam joj bila toliko manje vrijedna?”
Marta je šutjela. U toj tišini čula sam samo vlastito disanje i otkucaje srca. Bilo je to najdužih nekoliko minuta u mom životu.
Nakon sprovoda, kuća je bila puna ljudi, ali ja sam bila sama u gomili. Svi su govorili kako je mama bila dobra žena, kako nas je voljela više od svega. Nitko nije znao što se zapravo dogodilo između tih zidova. Nitko nije znao za testament.
Otac je umro prije deset godina, a mama nas je sama podizala. Radila je u školi kao učiteljica matematike, stroga ali pravedna – barem sam tako mislila. Marta je uvijek bila tiha, povučena, a ja sam bila ona koja se svađa, koja traži pravdu i pita zašto. Možda joj je to smetalo? Možda me zato izostavila?
Dani su prolazili, ali bol nije jenjavala. Nisam mogla spavati, nisam mogla jesti. Svaki put kad bih pogledala Martu, vidjela bih izdaju. Ona nije kriva, govorila sam sebi, ali nisam joj mogla oprostiti.
Jedne večeri, dok smo sjedile za stolom u tišini, Marta je progovorila: “Znaš… mama mi je jednom rekla da se boji da ćeš otići iz Hrvatske. Da ćeš zaboraviti na nas. Možda je zato…”
Pogledala sam je s nevjericom. “Zato što imam snove? Zato što želim više od ovog grada? To nije razlog da me izbriše iz svog života!”
Marta je slegnula ramenima. “Možda nije znala kako drugačije pokazati ljubav. Možda je mislila da te štiti od obaveza koje ne želiš.”
Te riječi su me zaboljele više nego išta drugo. Nisam željela ništa osim njezine ljubavi i priznanja. Nisam željela kuću ni novac – željela sam osjećaj da pripadam.
Tih dana počeli su dolaziti rođaci s raznim savjetima i mišljenjima:
“Ma pusti, uzmi svoj dio preko suda!” govorila je teta Ljiljana.
“Nemoj kvariti odnose sa sestrom zbog imovine,” šaputala je baka Ana.
Ali nitko nije znao kako boli kad te vlastita majka izostavi iz svog posljednjeg pisma.
Noći su bile najteže. Ležala bih budna i vrtjela filmove iz djetinjstva: kako me mama tješila kad sam pala s bicikla, kako smo zajedno pekle kolače za Božić, kako me grlila kad sam prvi put dobila jedinicu iz matematike.
Jednog dana skupila sam hrabrost i otišla do maminog groba. Sjela sam na klupu i dugo šutjela.
“Zašto, mama? Što sam napravila pogrešno? Jesam li te razočarala?”
Vjetar je nosio lišće po groblju, a ja sam osjećala kako mi suze klize niz lice. Nije bilo odgovora.
Vratila sam se kući i zatekla Martu kako sjedi za stolom s kutijom starih pisama i fotografija.
“Našla sam ovo,” rekla je tiho i pružila mi pismo koje mi je mama napisala prije smrti.
Drhtavim rukama otvorila sam ga:
“Draga Ivana,
Ako čitaš ovo pismo, znači da me više nema. Znam da ćeš biti povrijeđena zbog moje odluke, ali vjeruj mi – nisam te voljela manje od Marte. Ti si uvijek bila snažna, neovisna i znala si što želiš od života. Bojala sam se da će te ova kuća vezati za prošlost koju želiš ostaviti iza sebe. Marti treba dom više nego tebi – ona ne zna biti sama kao ti. Oprosti mi ako sam pogriješila.
Volim te zauvijek,
tvoja mama”
Nakon što sam pročitala pismo, osjećaji su me preplavili: tuga, ljutnja, ali i razumijevanje. Mama me možda nije razumjela do kraja, ali ni ja nju.
Marta me zagrlila prvi put nakon dugo vremena. Plakale smo zajedno – zbog mame, zbog prošlosti, zbog svega što smo izgubile i svega što još možemo spasiti.
Danas još uvijek boli kad pomislim na testament i na sve neizgovorene riječi između mene i mame. Ali polako učim opraštati – njoj, Marti i sebi.
Ponekad se pitam: Je li moguće oprostiti onima koji nas najviše povrijede? I možemo li ikada zaista razumjeti odluke naših roditelja?