Sve zbog jedne zdjele žitarica: Kad ljubav postane borba za poštovanje
“Dario, možeš li, molim te, barem jednom pokupiti za Leonom?” viknula sam iz kuhinje, dok sam gledala kako moj unuk puzi po podu, raznoseći žitarice po cijelom stanu. Zvuk njegovih ručica koje šuškaju po kukuruznim pahuljicama bio je jedini odgovor koji sam dobila. Dario je sjedio na kauču, gledao utakmicu i nije ni trepnuo.
“Ma pusti ga, nije smak svijeta. Poslije ćeš ti to bolje očistiti nego ja,” promrmljao je, ne skidajući pogled s ekrana. U meni je nešto puklo. Godinama sam šutjela, prešućivala sitne nepravde, uvjeravala samu sebe da je to normalno, da su naši roditelji tako živjeli i da je to valjda sudbina svake žene na Balkanu. Ali danas, dok sam gledala kako Leon gura žitarice pod kauč, osjetila sam kako mi se srce steže od bijesa i tuge.
“Neću! Neću više!” povikala sam, glasom koji me i samu iznenadio. Dario se trgnuo, okrenuo prema meni i prvi put nakon dugo vremena vidjela sam ga zbunjenog. “Šta ti je sad? Zar zbog malo žitarica praviš dramu?”
“Nije zbog žitarica! Zbog svega je! Zbog toga što nikad ne vidiš nered, što nikad ne pitaš treba li mi pomoć, što misliš da je sve ovo samo moj posao!”
U tom trenutku u sobu je ušla naša snaha, Mirela. Pogledala nas je oboje pa uzdahnula. “Opet isto? Dario, stvarno bi mogao barem jednom pokupiti za Leonom. Mama je umorna.”
Dario je odmahnuo rukom. “Ma pusti, ona voli čistiti. Kad bi joj sve bilo po njenom, cijeli stan bi mirisao na Domestos!”
Mirela me pogledala s razumijevanjem. Znam da ni ona nema lako s mojim sinom. I ona se bori s istim demonima – s muškarcem koji misli da su kućanski poslovi ispod njegovog dostojanstva.
Sjetila sam se svoje majke. I ona je šutjela dok bi otac sjedio za stolom i čekao da mu donese večeru. Sjetila sam se svih onih puta kad sam kao djevojčica gledala kako mama briše pod dok tata gleda televiziju i govori: “Pusti ženo, sjedi malo.” Ali ona nikad nije sjela.
Pogledala sam Leona. On još ne zna ništa o podjelama, o tome što znači biti žena ili muškarac u ovoj kući. On samo želi igrati se i smijati. Ali što će naučiti gledajući nas? Hoće li i on jednog dana sjediti na kauču dok njegova žena čisti?
“Dario,” rekla sam tiho, “ako sad ne pokupiš te žitarice, ja ih neću dirati. Ostat će tu cijeli dan ako treba.”
On me pogledao kao da sam poludjela. “Pa nećeš valjda ostaviti nered zbog inata?”
“Hoću,” odgovorila sam mirno. “Hoću jer mi je dosta da uvijek ja popuštam.”
Mirela se nasmijala kroz suze. “Bravo, mama! Tako treba!”
Dan je prolazio sporo. Žitarice su bile posvuda – pod nogama, ispod stola, čak i u Leonovoj pidžami kad smo ga presvlačili za spavanje. Dario je gunđao, ali nije ih pokupio. Navečer je došao do mene dok sam sjedila na balkonu.
“Znaš… možda si u pravu,” rekao je tiho. “Nisam nikad razmišljao o tome kako ti je svaki dan. Navikao sam da sve bude gotovo kad dođem kući.”
Pogledala sam ga bez riječi. Nisam znala što bih rekla – godinama sam čekala da čujem te riječi.
“Možda bih mogao… znaš… sutra pokupiti za Leonom? I možda skuhati kavu?”
Nasmijala sam se kroz suze koje su mi navrle na oči. “Možda bi mogao početi već večeras,” šapnula sam.
Ušao je u stan i vratio se s metlom u ruci. Nespretno je počeo skupljati žitarice dok ga je Leon gledao i smijao se.
Te noći Mirela i ja smo pile čaj na balkonu dok su dečki čistili kuhinju. “Znaš,” rekla mi je Mirela, “ponekad mislim da smo mi žene same krive što ih previše razmazimo.”
“Možda jesmo,” odgovorila sam, “ali vrijeme je da to promijenimo – zbog nas i zbog njih.”
Kad sam legla u krevet, osjećala sam se lakše nego ikad prije. Možda jedna zdjela žitarica ne može promijeniti svijet, ali može promijeniti jedan brak.
Ponekad se pitam – koliko još žena šuti i briše pod dok njihovi muževi sjede? I koliko nas treba reći ‘dosta’ da bi se nešto promijenilo?