Džemovi koje nitko ne želi: Priča jedne svekrve
“Lejla, zašto si opet odnijela sve te teglice?” glas mi je zadrhtao dok sam gledala snahu kako pažljivo slaže staklenke u platnenu vrećicu. Bilo je rano jutro, sunce se tek probijalo kroz prozor kuhinje, a miris svježe skuhanog pekmeza od šljiva još je lebdio u zraku. Lejla je zastala, pogledala me onim svojim blagim očima i nasmiješila se. “Ma, Ljiljana, svi tvoji džemovi su najbolji! Moje prijateljice ih obožavaju. Uvijek me pitaju ima li još.”
Osjetila sam kako mi srce preskače. Nije to bio kompliment koji sam željela čuti. Nisam kuhala sate i sate, čistila voće iz svog vrta i sterilizirala staklenke da bih hranila tuđe stolove. Htjela sam da moji unuci, moji sinovi, osjete toplinu doma kroz te okuse. Da osjete mene, moju ljubav, u svakom zalogaju.
Nakon razvoda od Ivice prije deset godina, ostala sam sama u velikoj kući u predgrađu Sarajeva. Sinovi – Dario, Tomislav i Emir – odavno su otišli svojim putem. Dario živi u Zagrebu s Anom i dvoje djece, Tomislav je u Mostaru s Ivanom, a Emir je ostao najbliže, u Ilidži, sa Lejlom i malim Tarikom. Svi su oni zauzeti svojim životima, a ja… ja sam ostala s vrtom i uspomenama.
Vrt mi je postao sve. U proljeće sadim jagode i maline, ljeti berem šljive i kajsije, a jesen donosi jabuke i kruške. Svaka teglica džema ima svoju priču – dan kad sam brala voće s Tarikom, noć kad nisam mogla spavati pa sam kuhala pekmez do zore, jutro kad me posjetila stara susjeda Azra i donijela mi šećer jer sam zaboravila kupiti.
Ali svaki put kad Lejla dođe po “još malo džema”, osjećam se kao da nešto nije u redu. Jednom sam slučajno čula kako govori svojoj prijateljici preko telefona: “Ma Ljiljana pravi super džemove, ali mi ih ne stignemo pojesti. Donesi prazne staklenke kad dođeš!” Osjetila sam knedlu u grlu. Zar je moguće da moji trudovi završavaju na tuđim stolovima?
Pokušala sam razgovarati s Emirom. “Sine, voliš li ti uopće moje džemove?” upitala sam ga dok smo sjedili na terasi.
Pogledao me zbunjeno: “Naravno da volim, mama. Ali znaš kako je – Lejla voli dijeliti s drugima. I stvarno su ukusni!”
“Ali vi ih ne jedete kod kuće…” prošaptala sam.
Emir je slegnuo ramenima: “Mama, danas svi jedu kupovne stvari. Djeca više vole Nutellu nego domaći pekmez. Nemoj se ljutiti.”
Nisam se mogla ne ljutiti. Osjećala sam se kao da sam višak u vlastitoj obitelji. Kao da sve što radim nema smisla.
Jednog dana odlučila sam napraviti nešto drugačije. Umjesto da napravim desetke teglica džema, napravila sam samo jednu – onu najljepšu, od najzrelijih šljiva iz vrta. Oko nje sam vezala crvenu vrpcu i napisala poruku: “Za Tarika – da znaš da te baka voli najviše na svijetu.”
Kad su Lejla i Tarik došli u posjetu, pružila sam mu teglicu.
“Bako, šta je ovo?” upitao je Tarik.
“To je samo za tebe. Kad namažeš na kruh, sjeti se bake svaki put.”
Tarik se nasmijao i zagrlio me. Lejla je šutjela.
Nakon nekoliko dana nazvala me Ana iz Zagreba: “Ljiljana, stigle su tvoje teglice! Djeca su oduševljena! Hvala ti puno!”
Osjetila sam olakšanje – barem netko cijeni moj trud.
Ali onda mi je susjeda Azra ispričala nešto što me pogodilo još dublje.
“Znaš li ti da Lejla prodaje tvoje džemove na pijaci? Vidjela sam je prošle subote kod Marketa!”
Nisam mogla vjerovati. Cijelu noć nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike – Lejla kako uzima moje teglice, smiješi se meni, a onda ih prodaje kao svoje.
Sljedeći put kad je došla po još džema, skupila sam hrabrost.
“Lejla, moram te nešto pitati. Jesi li ti prodavala moje džemove na pijaci?”
Lejla je pocrvenjela: “Ljiljana… nisam znala kako da ti kažem. Prijateljica me nagovorila, kaže da su tvoji džemovi bolji od svega što se može kupiti. Nisam htjela ništa loše… Evo, novac koji sam dobila stavila sam na stranu za Tarikovu školu.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči – od bijesa, tuge i razočaranja.
“Znaš li koliko mi znači svaki taj džem? To nije samo voće i šećer – to je sve što imam od života! Kad ih daješ drugima ili prodaješ bez da me pitaš… kao da bacaš mene samu!”
Lejla je šutjela dugo, a onda tiho rekla: “Oprosti, Ljiljana. Nisam razmišljala o tome tako. Samo sam htjela pomoći svojoj porodici…”
Nakon tog razgovora više ništa nije bilo isto. Počela sam praviti manje džema, samo za sebe i one koji ga stvarno žele. Naučila sam reći “ne” kad mi nije bilo do toga.
Ali još uvijek me boli pitanje: gdje smo pogriješili kao obitelj? Zašto je tako teško biti viđen i cijenjen među svojima?
Možda nisam savršena majka ni svekrva, ali znam jedno – ljubav koju ulažemo u male stvari vrijedi više od svega novca na svijetu.
Ponekad se pitam: Je li moguće pronaći svoje mjesto kad te vlastita obitelj ne razumije? Koliko vrijedi trud koji nitko ne primjećuje?