Trideset i osam godina tišine: Moj povratak u Sarajevo
“Dario! Dario! Vrati se!” čuo sam majčin glas kroz razbijeni prozor dok sam trčao niz stepenice, noseći samo malu torbu i srce puno straha. Bio je to travanj 1992. godine, prva noć granatiranja Sarajeva. Otac je već bio nestao, a majka je plakala, držeći mog dvogodišnjeg sina, Leona, u naručju. Nisam mogao ostati. Nisam imao hrabrosti. Bio sam samo dječak od dvadeset godina, prestravljen, slomljen ratom koji nisam razumio.
Godinama kasnije, u tuđini, svaka noć mi je mirisala na dim i suze. U Njemačkoj sam radio najgore poslove, slao novac majci, ali nikad nisam imao hrabrosti pitati za Leona. Sram me je proždirao iznutra. Znao sam da sam ga izdao. Znao sam da sam izdao i sebe.
Prošle su godine, desetljeća. Majka je umrla, a ja sam ostao sam. U džepu sam nosio požutjelu Leonovu sliku — dijete s krupnim očima i kovrčavom kosom. Svaki put kad bih pogledao tu sliku, srce bi mi preskočilo. “Možeš li mu ikada objasniti zašto si otišao?” pitao sam se svake noći prije sna.
Prije dvije godine stiglo mi je pismo iz Sarajeva. “Dario, Leon te traži. Želi te upoznati.” Potpisala ga je Jasmina, moja sestra koju nisam vidio od rata. Ruke su mi drhtale dok sam čitao njene riječi. “On ima svoju obitelj. Nije ti zamjerio. Samo želi znati tko si.”
Putovao sam vlakom kroz Bosnu, gledajući kroz prozor krajolike koji su mi nekad bili dom. Srce mi je tuklo kao ludo. Što ću mu reći? Kako ću mu objasniti trideset osam godina tišine?
Jasmina me dočekala na stanici. Zagrlila me čvrsto, kao da želi izbrisati sve godine između nas. “Dario, nisi jedini koji nosi teret prošlosti,” šapnula mi je dok smo hodali prema njenom stanu na Grbavici.
Leon je sjedio u dnevnoj sobi, ozbiljan muškarac s tragovima djetinjstva u očima. Kraj njega je sjedila njegova supruga Amra, a na podu su se igrale dvije djevojčice — moje unuke koje nikad nisam upoznao.
“Zdravo, tata,” rekao je tiho. Glas mu je bio miran, ali u očima mu je gorjela vatra.
“Leone… oprosti…” riječi su mi zastale u grlu.
“Nema potrebe za isprikama sada,” odgovorio je hladno. “Samo želim znati tko si bio sve ove godine. Zašto nisi došao? Zašto nisi pitao za mene?”
Suze su mi navrle na oči. “Bio sam kukavica. Bojao sam se da me nećeš htjeti upoznati. Bojao sam se da ćeš me mrziti više nego što ja mrzim sebe.” Osjetio sam kako me Jasmina stisnula za ruku.
Amra je uzela djevojčice za ruku i odvela ih u drugu sobu. Ostali smo sami — otac i sin koji su bili stranci.
“Znaš li koliko puta sam te tražio u snovima?” pitao me Leon tiho. “Majka mi nikad nije govorila loše o tebi. Samo je šutjela. A šutnja boli više od riječi.”
Pogledao sam ga kroz suze. “Svaki dan sam mislio na tebe. Svaki dan sam želio vratiti vrijeme unatrag. Ali nisam znao kako.”
Leon je ustao i prišao prozoru. “Znaš li kako je odrastati bez oca? Gledati druge kako idu na utakmice sa svojim tatama, a ja stojim sa strane? Znaš li koliko puta sam poželio da si tu?”
Nisam imao odgovora. Samo sam šutio.
Jasmina je prekinula tišinu: “Dario nije jedini koji je izgubio nešto u ovom ratu. Svi smo izgubili dijelove sebe.” Pogledala nas je obojicu s tugom i nadom.
Leon se okrenuo prema meni: “Ne znam mogu li ti oprostiti odmah. Ali želim pokušati. Imam djecu sada i ne želim da one rastu bez djeda kao što sam ja rastao bez oca.” Njegove riječi su bile težak teret, ali i tračak nade.
Tjedni su prolazili sporo. Svaki dan smo Leon i ja šetali po Sarajevu — Baščaršijom, Vilsonovim šetalištem, mjestima gdje sam nekad bio sretan dječak prije rata. Pričao mi je o svom životu: kako je postao inženjer, kako se borio za posao nakon rata, kako je upoznao Amru na fakultetu.
Jedne večeri sjedili smo na balkonu dok su djevojčice spavale.
“Tata,” rekao je tiho, “jesi li ikad volio moju majku?”
Pogledao sam ga iskreno: “Jesam. Ali rat nam je sve uništio. Nisam bio dovoljno jak da ostanem uz vas.” Osjetio sam kako mi srce puca još jednom.
“Možda si tada bio slab,” rekao je Leon, “ali sada si ovdje. To nešto znači.” Prvi put me pogledao s toplinom u očima.
Nisam mogao zaspati te noći. Gledao sam kroz prozor na grad koji se polako oporavljao od rana prošlosti i pitao se: “Može li ljubav zaista pobijediti godine tišine? Hoće li mi moj sin ikada potpuno oprostiti?”
Možda nikada neću dobiti odgovore na ta pitanja, ali znam jedno: vrijedi pokušati popraviti ono što smo izgubili — dok još imamo vremena.