Zdrada koju nikad ne zaboraviš: Priča jedne žene iz Sarajeva
“Ne laži mi više, Adnane! Sve znam!” viknula sam, tresući se dok sam držala njegov telefon u ruci. Poruka na ekranu još je svijetlila: “Nedostaješ mi. Vidimo se večeras?”. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. U tom trenutku, cijeli moj svijet – naš stan u Sarajevu, naši planovi za budućnost, čak i miris njegove košulje koju sam jučer peglala – sve je to nestalo u jednom trenu.
Adnan je stajao nasuprot mene, blijed kao zid. “Ajla, nije to što misliš…” promucao je, ali riječi su mu visile u zraku poput dima cigarete koju je nervozno gasio o rub pepeljare. Nije to što mislim? Pa što onda jest? Godinama sam osjećala da nešto nije u redu. Kasni dolasci kući, iznenadni poslovni sastanci, hladnoća u njegovom pogledu. Ali uvijek sam nalazila opravdanja – rat je ostavio trag na svima nama, posao ga iscrpljuje, možda sam ja previše zahtjevna.
Nisam plakala. Ne tada. Samo sam sjela na stolicu i gledala ga kako pokušava objasniti neobjašnjivo. “Ajla, molim te… Bila je to greška. Ništa mi ne znači. Samo… bio sam slab.”
Slab? Ja sam bila ta koja je svaku noć čekala da se vrati, kuhala mu omiljenu begovu čorbu, prala njegove košulje i slušala njegove tišine. A on je bio slab?
Te noći nisam spavala. Gledala sam kroz prozor na kišu koja je padala po praznim ulicama Grbavice i pitala se gdje sam pogriješila. Je li to zato što nisam mogla imati djecu? Je li zato što sam previše radila? Ili zato što sam prestala vjerovati u bajke?
Sljedećih mjeseci živjeli smo kao stranci pod istim krovom. Moja majka, Senada, dolazila je češće nego prije. “Ajla, dijete moje, brak je težak. Svi griješe. Oprosti mu, zbog sebe.” Ali kako oprostiti kad svaki pogled na njega boli kao svježa rana?
Jednog dana, dok sam kupovala povrće na pijaci Markale, prišla mi je žena koju sam površno poznavala iz Adnanove firme. Zvala se Mirela. “Ajla, mogu li ti nešto reći?” upitala je tiho, gledajući me ravno u oči. Osjetila sam kako mi se želudac steže.
“Znam za Adnanovu aferu… Ali nisam znala da si ti njegova žena dok te nisam vidjela prošli tjedan na firmi. Znaš… i mene je prevario prije pet godina. Bila sam mlada i glupa. Mislila sam da me voli. Kad sam shvatila da ima ženu, povukla sam se. Nisam htjela biti ta druga.”
Stajale smo među štandovima s paradajzom i paprikom, a meni su suze navrle na oči prvi put otkako je sve počelo. Mirela me zagrlila kao sestru koju nikad nisam imala.
“Nisi ti kriva, Ajla. Nismo mi krive. On je taj koji ne zna što želi.”
Taj razgovor promijenio je sve. Počela sam gledati sebe drugačije – ne kao žrtvu, nego kao ženu koja ima pravo na dostojanstvo i sreću.
Ali Sarajevo je mali grad i glasine brzo putuju. Moja sestra Lejla saznala je za sve i došla mi jedne večeri s bocom vina.
“Ajla, šta ćeš sad? Hoćeš li ostati s njim?”
Nisam znala odgovoriti. Svaka opcija bila je bolna: otići i početi ispočetka u četrdesetoj ili ostati i zauvijek osjećati gorčinu.
Adnan se trudio popraviti stvari – kupovao mi cvijeće, vodio me na večere, obećavao da će biti bolji. Ali povjerenje je bilo mrtvo.
Jedne noći, dok smo sjedili za stolom u tišini, upitala sam ga: “Zašto si to napravio? Zar ti nisam bila dovoljna?”
Pogledao me umorno: “Ne znam… Možda sam tražio nešto što ni sam ne razumijem. Ali znam da te volim i ne želim te izgubiti.”
Te riječi više nisu imale težinu.
Prošlo je godinu dana otkako sam saznala za njegovu prevaru. Još uvijek živimo zajedno – zbog navike, zbog straha od samoće ili možda zbog nade da će bol jednom prestati.
Ali svaki put kad ga pogledam, sjetim se one poruke i svega što smo izgubili.
Ponekad se pitam: Je li moguće oprostiti i zaboraviti? Ili su neke rane jednostavno preduboke?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li ljubav dovoljna da preživi izdaju?