Kad ti srce pukne na pola: Priča o obitelji, izdaji i oprostu
“Lejla, molim te, nemoj sad…” Amarov glas drhtao je dok je stajao na pragu dnevne sobe, a ja sam već osjećala kako mi srce lupa u grlu. “Nemoj što? Da ne poludim? Da ne vičem? Da ne plačem?” – riječi su mi izletjele prije nego što sam ih uspjela zaustaviti. Mama je sjedila na kauču, šutjela je, ruke su joj bile stisnute u krilu, a pogled joj je bio prikovan za pod. Otac je bio na poslu, kao i uvijek kad se nešto ružno dogodi.
Sve je počelo prije tri mjeseca, kad sam prvi put primijetila da Amar kasni kući, da mu mobitel stalno zvoni i da izbjegava pogledati me u oči. “Ma ništa, Lejla, samo sam s ekipom iz kafića,” govorio bi, a ja bih mu povjerovala. Jer Amar je bio moj brat, moj najbolji prijatelj još od djetinjstva kad smo zajedno trčali po sarajevskim ulicama i sanjali o boljem životu.
Ali onda su počeli dolaziti pozivi. Prvo jedan čovjek, pa drugi. “Gdje je Amar?” pitali bi. “Duguje nam pare.” Nisam znala što da kažem. Mama je šutjela, otac je samo odmahivao rukom: “Ma to su gluposti, moj sin nije takav.”
A onda je došao taj dan. Dan kad sam se vratila s posla i zatekla Amara kako sjedi za stolom s papirima pred sobom i suzama u očima. “Lejla… prokockao sam sve. Kuću sam stavio pod hipoteku. Izgubio sam.”
Sjećam se da sam vrisnula. Sjećam se kako mi se svijet srušio pred očima. Naša kuća – jedino što smo imali nakon rata, jedino što nas je držalo na okupu – nestala je zbog nekoliko noći u kladionici.
“Kako si mogao?!” urlala sam. “Zar ti ništa nije sveto? Zar ti mi ništa ne značimo?” Amar je plakao, prvi put otkad znam za sebe. Mama je šutjela, a ja sam osjećala kako me guši bijes.
Sljedećih dana kuća je bila tiha kao grob. Otac nije pričao s Amarom. Mama je pokušavala kuhati kao i uvijek, ali nitko nije imao apetita. Ja sam noćima plakala u sobi, gledala stare slike nas četvero na moru u Makarskoj i pitala se gdje smo pogriješili.
Jedne večeri, dok sam sjedila na balkonu i pušila cigaretu koju sam krišom uzela od tate, Amar mi se tiho pridružio. “Lejla… znam da nema opravdanja. Znam da si razočarana. Ali… nisam znao kako stati. Svaki put sam mislio – još samo ovaj put i vratit ću sve. Nisam htio izgubiti vas.”
Gledala sam ga kroz suze. “Ali jesi nas izgubio, Amar. Možda ne zauvijek, ali sad jesi.” Otišao je bez riječi.
Dani su prolazili, a mi smo morali pronaći novi stan. Preselili smo se u mali stančić u Novom Sarajevu. Sve što smo imali stalo je u nekoliko kutija. Otac je šutio još više nego prije, mama je pokušavala održati privid normalnosti.
Jednog dana, dok sam čekala tramvaj za posao, srela sam staru prijateljicu iz srednje škole, Ivanu. “Lejla! Gdje si nestala?” zagrlila me snažno. Nisam mogla izdržati – ispričala sam joj sve.
Ivana me slušala pažljivo, a onda rekla: “Znaš… moj stric je isto tako izgubio sve zbog kocke. Trebalo mu je pet godina da se vrati sebi. Ali uspio je. Možda će i Amar jednog dana…”
Te večeri dugo sam razmišljala o oprostu. Je li moguće oprostiti nekome tko ti je uništio sve što si imao? Je li moguće ponovno voljeti osobu koja te izdala?
Prošlo je nekoliko mjeseci. Amar je otišao na liječenje u Mostar, na kliniku za ovisnosti. Prvi put nakon dugo vremena javio se porukom: “Lejla, žao mi je. Volim vas najviše na svijetu.” Nisam mu odmah odgovorila.
Mama me pitala: “Hoćeš li mu ikad oprostiti?” Nisam znala što reći.
Jedne nedjelje otišla sam ga posjetiti. Sjedili smo na klupi ispred klinike, gledali u planine.
“Lejla… Znam da ne zaslužujem tvoje povjerenje. Ali želim pokušati biti bolji brat. Ako mi ikad možeš oprostiti…”
Gledala sam ga dugo. Vidjela sam onog dječaka koji me branio na školskom igralištu, koji mi je donosio čokoladu kad bih bila tužna.
“Ne znam hoću li moći zaboraviti,” rekla sam tiho. “Ali možda jednog dana mogu oprostiti.”
Vratila sam se kući s osjećajem olakšanja i tuge istovremeno.
Danas živimo skromno, ali zajedno. Povjerenje gradimo ispočetka – polako, dan po dan.
Ponekad se pitam: Je li moguće ponovno vjerovati nekome tko te jednom slomio? I koliko daleko ide ljubav prema obitelji prije nego što pukne zauvijek?