Ne želim da mi zet ponovo uđe u kuću – Ispovijest jedne majke o granicama ljubavi
“Ne, Ivana, ne mogu više!” – izletjelo mi je iz usta prije nego što sam stigla razmisliti. Stajala sam nasred kuhinje, ruke mi drhtale dok sam stiskala šalicu kave. Ivana me gledala onim svojim velikim, tužnim očima, a Lejla se držala za njenu nogu, šutke promatrajući scenu. “Mama, molim te… Nemamo gdje. Dario je izgubio posao, stanodavac nas izbacuje. Samo dok ne stanemo na noge.”
Osjetila sam kako mi srce puca na pola. Moja kćerka, moje dijete, traži pomoć. Ali sjećanja na posljednji put kad su svi živjeli kod mene još su bila svježa: Dario koji ostavlja prljave čarape po dnevnom boravku, njegove glasne rasprave s Ivanom, a najviše ona njegova navika da mi prigovara za svaku sitnicu – od toga kako kuham do toga kako odgajam Lejlu. “Ivana, znaš da ste ti i Lejla uvijek dobrodošle. Ali… Dario… Ne mogu opet prolaziti kroz to. Znaš koliko me to koštalo prošli put.”
Ivana je spustila pogled. “Znam, mama. Ali on je moj muž. Ne mogu ga ostaviti na ulici.”
U tom trenutku začula sam vrata – Dario je ušao bez kucanja, kao i uvijek. “Što se ovdje događa?” pitao je, pogledavajući nas s visine. “Opet ti tvoje drame, Ružice?”
Osjetila sam kako mi krv vrije. “Nije drama kad čovjek želi mir u vlastitoj kući!” odbrusila sam mu. Ivana je pokušala smiriti situaciju: “Dario, molim te…”
Ali on je samo odmahnuo rukom i izašao van, zalupivši vratima tako jako da su se stakla zatresla. Lejla je počela plakati. Prigrlila sam je i šaptala joj: “Sve će biti dobro, dušo.” Ali nisam vjerovala ni sama sebi.
Te noći nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu, razmišljajući gdje sam pogriješila kao majka. Jesam li previše popuštala Ivani? Jesam li bila preoštra prema Dariju? Sjetila sam se svog pokojnog muža, Enesa, kako bi on sada postupio? On je uvijek bio strog ali pravedan – znao je postaviti granice.
Sljedećih dana Ivana me izbjegavala. Dolazila bi samo po stvari ili ostavljala Lejlu na čuvanje dok ide na razgovore za posao. Dario bi ponekad došao po nju, ali nije ulazio unutra. Osjećala sam olakšanje svaki put kad bi otišli.
Jednog popodneva, dok sam s Lejlom slagala puzzle na podu dnevne sobe, zazvonio je telefon. Bila je to moja sestra Sanja iz Sarajeva. “Ružice, čujem da imaš problema s mladima?” upitala je s blagim podsmijehom u glasu.
“Ma znaš kako je… Djeca nikad ne odrastu do kraja,” odgovorila sam umorno.
“Znaš što bih ja? Poslala bih ih sve van pa nek se snađu! Previše si mekana prema Ivani.”
Zastala sam. Je li Sanja u pravu? Jesam li ja ta koja stalno spašava Ivanu umjesto da je pustim da odraste?
Navečer sam sjela s Ivanom za kuhinjski stol dok je Lejla spavala u mojoj sobi. “Ivana, moramo razgovarati kao odrasle žene. Znaš da te volim najviše na svijetu, ali ne mogu više živjeti s Darijem pod istim krovom. On me ne poštuje, stalno stvara napetost… Ne želim to više u svom životu.”
Ivana je šutjela dugo, a onda su joj suze krenule niz lice. “Mama… Bojim se da ću ga izgubiti ako ga sad ne podržim. On nema nikoga osim mene.”
“A što imaš ti? Tko podržava tebe?” upitala sam tiho.
“Ti… uvijek ti,” prošaptala je.
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Ali ja više ne mogu nositi sve na svojim leđima. Zaslužujem mir u svojoj starosti.”
Sljedećih tjedan dana bilo je napeto kao nikad prije. Ivana i Dario su se svađali gotovo svakodnevno; jednom sam ih čula kako Dario viče: “Tvoja mater ti puni glavu glupostima!” Te riječi su me zaboljele više nego što bih htjela priznati.
Jednog dana došla je socijalna radnica – susjedi su prijavili buku i viku iz stana. Osjećala sam se posramljeno i bespomoćno dok sam joj objašnjavala situaciju: “Samo želim pomoći svojoj kćeri i unuci, ali ne mogu više podnijeti Darijevo ponašanje.” Socijalna radnica me pogledala sa suosjećanjem: “Gospođo Ružice, imate pravo postaviti granice u svom domu. Ponekad najbolja pomoć nije ona koja spašava, nego ona koja potiče odgovornost.”
Te noći Ivana mi je prišla dok sam gledala vijesti na televiziji. Sjela je kraj mene i tiho rekla: “Mama… Razgovarala sam s Darijem. Pronašli smo privremeni smještaj kod njegove tetke u Zenici. Znam da ti nije lako… Hvala ti što si uvijek bila tu za mene.”
Zagrlila sam je čvrsto, osjećajući olakšanje ali i tugu što odlazi. Lejla me poljubila u obraz i šapnula: “Baka, volim te najviše na svijetu.”
Kad su otišli, kuća je bila tiha kao grob. Nedostajali su mi već nakon sat vremena – ali znala sam da sam napravila ono što moram.
Ponekad se pitam: Jesam li bila sebična ili napokon dovoljno hrabra da zaštitim sebe? Gdje završava majčinska ljubav, a počinje briga za vlastitu dušu? Što biste vi učinili na mom mjestu?