Kad su naše majke postale prijateljice: Početak kraja na kavi u Sarajevu
“Zar stvarno misliš da znaš što je najbolje za mene, mama?” glas mi je drhtao dok sam gledao Jasminu ravno u oči. Ena me stisnula za ruku ispod stola, pokušavajući mi dati snagu. Kafić u centru Sarajeva bio je pun, ali za našim stolom vladala je napetost koju bi mogao rezati nožem.
Sve je počelo tog jutra, kad smo Ena i ja odlučili reći roditeljima da se želimo vjenčati. Bili smo puni nade, uvjereni da će nas podržati. Jasmina, moja majka, uvijek je bila stroga ali pravedna, dok je Enina mama Marija bila poznata po svom toplom osmijehu i beskrajnoj brizi za kćer. Nikad nismo mogli zamisliti da će upravo one postati saveznice koje će nam zagorčati život.
“Draga Marija, znaš li ti koliko je teško danas odgojiti dijete?” Jasmina je započela razgovor, a Marija je kimnula s razumijevanjem. “Znam, Jasmina, ali zato smo mi tu – da ih usmjerimo.”
Ena i ja smo se pogledali. U tom trenutku, shvatili smo da smo izgubili kontrolu nad vlastitom pričom. Naše majke su nastavile razgovarati kao da nas nema. Počele su planirati vjenčanje, birati restoran, čak su dogovarale tko će sjediti za kojim stolom. Naši glasovi nisu dopirali do njih.
“Ali mama, mi bismo nešto skromno… Možda samo matičar i ručak s najbližima?” Ena je pokušala.
“Ma kakvi! To nije vjenčanje! Mora biti pravo slavlje, s muzikom i gostima!” Marija je odlučno prekinula svaku raspravu.
Jasmina se nadovezala: “I naravno, nema govora o tome da živite podstanari. Kod nas ima mjesta, a i tako ćete uštedjeti.”
Osjetio sam kako mi se srce steže. Znao sam što to znači – još godina pod istim krovom s majkom koja sve vidi i sve komentira. Ena me pogledala očima punim straha.
Narednih tjedana, naši životi pretvorili su se u kaos. Majke su svakodnevno zvale jedna drugu, dogovarale detalje bez da nas išta pitaju. Otac mi je samo slegnuo ramenima: “Pusti ih, sine. Znaš kakve su žene kad se uhvate nečega.”
Ena i ja smo pokušavali razgovarati s njima, ali svaki put bi nas preplavio val njihovih argumenata o tradiciji, običajima i tome što će selo reći. “Ne možeš protiv majki,” šaputala mi je Ena navečer dok smo šetali Vilsonovim šetalištem.
Jedne večeri, nakon još jedne iscrpljujuće rasprave o boji cvijeća na svadbi, Ena je zaplakala. “Ne želim ovako! Ovo nije naše vjenčanje! Ovo nije naš život!”
Osjetio sam bijes prema svima – prema njima, prema sebi što nisam dovoljno snažno stao u našu obranu. Sutradan sam odlučio razgovarati s Jasminom.
“Mama, molim te, poslušaj me barem jednom. Ovo je NAŠ život. Volim te i poštujem sve što si učinila za mene, ali ne mogu više ovako. Ako nastaviš ovako, izgubit ćeš me.”
Jasmina me gledala šokirano. Nikad joj nisam tako govorio. Suze su joj zasjale u očima.
“Sine… Ja samo želim najbolje za tebe. Bojim se da ćete pogriješiti ako vas pustimo same.”
“Ali mama, zar nisi ti pogriješila kad si se udala za tatu? Zar nisi učila iz svojih grešaka? Pusti nas da učimo iz svojih.”
Te noći nisam mogao spavati. Ena je bila tiha, povučena u sebe. Osjećao sam kako nam ljubav klizi kroz prste zbog tuđih očekivanja.
Sljedeći dan Ena je otišla kod Marije pokušati još jednom objasniti kako se osjeća.
“Mama, ako nastaviš ovako, neću se udati ni za koga. Ne želim biti lutka u tuđim rukama!”
Marija je prvi put ostala bez riječi.
Dani su prolazili u napetosti. Naše majke su prestale razgovarati s nama o svadbi, ali su nastavile međusobno komunicirati kao najbolje prijateljice. Čak su počele zajedno ići na kavu i šoping.
Jednog dana Ena me nazvala uplakana: “Naše majke su danas bile zajedno kod frizera i pričale o unucima! Mi još nismo ni vjenčani!”
Osjetio sam kako gubimo bitku za vlastiti život.
Tada sam predložio Eni da pobjegnemo iz Sarajeva na nekoliko dana – samo nas dvoje, bez telefona i pritiska.
Otišli smo na planinu Bjelašnicu. U tišini prirode napokon smo mogli razgovarati o svemu što nas muči.
“Znaš li ti koliko te volim?” pitao sam je dok smo sjedili na travi gledajući zalazak sunca.
“Znam… Ali bojim se da ćemo izgubiti sebe ako nastavimo ovako.”
Tada smo donijeli odluku – vjenčat ćemo se onako kako mi želimo ili nikako.
Vratili smo se u Sarajevo odlučni da prekinemo začarani krug.
Na večeri s roditeljima Ena je ustala i rekla: “Dragi naši, zahvalni smo na svemu što činite za nas, ali ovo je NAŠA odluka. Ako ne možete prihvatiti naše uvjete, onda od vjenčanja neće biti ništa.”
Tišina je trajala vječnost.
Jasmina i Marija su se pogledale – prvi put zbunjene i nemoćne.
Nakon nekoliko dana šutnje, obje su popustile. Pristale su na skromno vjenčanje i pustile nas da sami biramo gdje ćemo živjeti.
Naša ljubav je preživjela njihovo savezništvo – ali ostao je gorak okus borbe koju nismo željeli voditi protiv onih koje najviše volimo.
Ponekad se pitam: gdje završava roditeljska briga i počinje naša odgovornost za vlastitu sreću? Je li moguće biti dobar sin ili kćer a istovremeno slobodan čovjek? Što vi mislite?